Tko se (još uvijek) boji tajne policije DDR-a?

Štazi - državna bezbjednost DDR-a, imala je bezbroj saradnika, "neformalnih informanata", doušnika. Činilo se da ima dosije o baš svakom građaninu i da baš svakoga prisluškuje - kako bi se spriječilo da se još jednom desi 1953. kada su se radnici pobunili protiv vlasti u toj sovjetskoj zoni okupirane Njemačke.

"I sam Štazi je stvarao mit o svojoj moći i strahu koji izaziva. Jer strah je gotovo jednako snažan kao i da stvarno imate agenta Štazija za petama", objašnjava Dagmar Hoverstet, portparolka njemačkog Nacionalnog ureda za dosije Štazija. Taj ured još od pada komunizma obrađuje dokumente - koje su uspjeli da spasu. Već količina tih dokumenata - oko 111 kilometara polica sa dosijeima - svjedoči da se zaista špijunirao i prisluškivao gotovo svaki građanin!

Jedva svaki osmi građanin...

Ali do gotovo četvrt vijeka od nestanka DDR-a, zapravo je začuđujuće mali broj građana zaista zatražio uvid u dosije koji je Štazi vodio o njima. Socijalistička Njemačka je imala oko 17 miliona stanovnika, a bilo je samo oko tri miliona zahtijeva za dosijeima o oko dva miliona građana.

Neki su tek tako otkrili zašto nisu bili primljeni na neki fakultet ili im je odbijena neka molba. "Neki ljudi ne žele da znaju ko ih je izdao. Ali onda ima i onih koji su iz svog dosijea saznali da su ih ljudi, za koje su mislili da su sve javljali tajnoj policiji, zapravo željeli zaštiti. Tako možete popuniti neke praznine u svom životu", kaže nam portparolka Ureda.

Ingrid je školska učiteljica koja je odrasla u Istočnoj Njemačkoj i priznaje nam da joj je trebalo mnogo, mnogo godina da konačno smogne hrabrosti da zatraži dosije o sebi. "Prvih dvadeset godina uopšte nisam ništa željela da vidim. Ne želite da znate da je neki vaš prijatelj ili vaša majka nešto rekla protiv vas. Čula sam od drugih koji su tako otkrili kako ih je cinkario bračni partner."

"Mogu da razumijem doušnike"

Ona je spremna da oprosti onima koji su bili doušnici tajne policije. Ne samo da su vas još od rođenja učili da na svaki način služite svojoj državi, nego "možda ste bili zabrinuti za svoju porodicu ili ste i sami učinili nešto pogrešno i sad želite da ispravite tu grešku. Imala sam prijateljicu, koja je za dečka imala jednog Irca koji je tu studirao. Ona se bojala da će ga prognati iz zemlje ako ne javlja Štaziju šta zna o drugim ljudima."

Ingrid nam kaže da je problem bio djelimično i u ogromnoj količini dokumenata. "To je ogomno! Fotokopije pisama, bilješke lokalne policije, uprave mog studentskog doma, mojih profesora i da; od članova moje porodice."

"To je tako hladan, birokratski jezik", kaže nam. "Ali ipak, to je moj život. Otkrila sam da imaju pojedinosti čak i odmora u Pragu. Ljudi koji su radili u češkim hotelima su tačno vodili bilješke kada smo dolazili i kada smo odlazili."

Sad dolaze djeca i unuci

Kaže i da je otkrila nešto sasvim novo i o tome kad je podnijela zahtjev za vjenčanje. Zna da je taj proces trajao prilično dugo, ali tek sad je otkrila da je razlog bio to da su je prvo odbili. Donekle razumije i to što njeni bivši sugrađani nisu odmah nagrnuli da pročitaju svoj dosije: "Mnogo toga isprva nije bilo jasno, na primjer da li još uvijek važi univerzitetska diploma DDR-a, da li vrijedi ušteđevina, kakvo zdravstveno osiguranje sada treba." Tako su prolazile godine.

A onda, tu je još uvijek bio strah od tog svemoćnog Štazija. "Svi su se ponašali kao da žive pod okupacijom. A onda, odjednom su nam rekli da je naša kultura, naša realnost postala prošlost." I danas u Ured stižu zahtjevi za uvid u dosijee, ali Dagmar Hoverstet nam kaže kako je sad sve više zahtjeva druge ili čak treće generacije. Djeci i unucima je kopanje po prošlosti ipak manje bolno. "To je psihološki osjetljiva stvar. Zato i jesmo tu. Ali odluku mora donijeti svako za sebe."