1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Tko je zapravo Pascal Lamy – novi šef WTO-a?

Francuski predsjednik Jacques Chirac u završnici kampanje u korist Europskog ustava trebao bi upravo čovjeka poput Pascala Lamyja, jer rijetko koji francuski političar simbolizira mogućnost spojivosti francuskog patriote i suverenog Europljanina u jednoj osobi.

Pascal Lamy

Pascal Lamy

Pascal Lamy, vodeći državni službenik u Parizu i Bruxellesu, povjerenik Europske komisije i diplomatski igrač, nalazi pred krunom svoje dosadašnje karijere – pozicije šefa Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

Lamy je stari poznanik u ženevskim uredima WTO-a. Bezbroj puta u svojstvu povjerenika za trgovinu u vremenu između 1999. i 2004. godine nazivao je ovu organizaciju, a najčešća tema bili su trgovinski sukobi sa Sjedinjenim Državama – premda je Lamy brižno izbjegavao koristiti izraz „trgovački rat“. Lamy svojim profinjenim nastupom vlada savršenom diplomatskom formom a u pregovorima je bio vrlo čvrst sudionik, a presude WTO-a uvijek je pozorno prihvaćao i nikada ih nije koristio kao političko sredstvo za protekcionistički protuudar.

Jednom je na ministarskoj konferenciji prije godinu dana u Cancunu kada su se pregovori našli gotovo u slijepoj ulici izgubio živce i pogrješio u izboru riječi:

„Ova organizacija je srednjovjekovna. Njezine procedure, njezina pravila ne odgovaraju težini zadaće. Ne postoji razuman put voditi rasprave između 148 članica na taj način da se postigne konsensus koji bi ostao temeljno pravilo ove organizacije“ .

Nekoliko mjeseci kasnije Lamy retušira svoju izjavu hladno elegantnom izjavom i odgovorom na pitanje, zašto želi postati šef jedne organizacije koju toliko prezire. Lamy naime kaže:

“Ako vam je potreban dokaz da nikada nisam pomišljao moliti za ovaj posao tada ste već dobili jedan dokaz, ili možda čak dva. Toliko o toj vježbi”.

Zaista, o prošenju ili molbi za funkciojom šefa WTO-a Lamy je bio uistinu daleko. No Europljani i Europska Unija prije svega postavila je Lamyja kao svojeg kandidata u utrci, povezujući to s Lamyjevom ponudom ukidanja europskih subvencije za izvoz poljoprirednih proizvoda. Lamy se naime usudio dotaknuti teme koja je do sada bila svetinja unutar Europske Unije – a radi se o zaštiti poljoprivrednika što je ujedno i jedan od najvećih prioriteta Francuza. Stoga još više čudi da je ovakav prijedlog došao upravo od jednog Francuza.

Francuz i Europljanin, ovo bi trebalo pisati na Lamyjevoj podsjetnici, jer su upravo to sastavni djelovi njegovog životopisa. Kao sin dobrostojećih roditelja iz Normandije Lamy prolazi klasičnu izorazbu francuskih vodećih kadrova, studira na tri najprominentnije “Grandes Ecoles” u Parizu, dakle na trgovinskoj akademiji EHEC, na institutu za političke znanosti “Science Po” i na visokoj upravnoj školi ENA. Svoju političku karijeru započinje u stožeru tadašnjeg francuskog ministra financija Jacquesa Delorsa. Kada Delors 1985. godine postaje predsjednik Europske komisije, tada Pascal Lamy postaje šef Delorsova kabineta i od tada devet godina djeluje u pozadini gdje stvara kontakte i plete mrežu poznanstva. 1999. godine kao Francuz s asketskom aurom koji trči maraton i bavi se padobranstvom Lamy se vraća u Bruxelles i na europsku političku scenu kao povjerenik za trgovinu i član Prodijeve Europske komisije. Za vrijeme Lamyjeva mandata u prijeporu oko subvencija za čelik vlada u Washingtonu mora se povući kao i u sporu oko poreznih povlastoica za američka poduzeća koja izvoze svoje proizvode.

Pascal Lamy koji danas im 58 godina nadao se da će ga predsjednik Chirac imenovati za francuskog člana Barrosove Europske komisije, međutim Chirac se odlučio za konzervativnog političara Jacquesa Barrota, a ne za socijalistu Lamyja.

Međutim, Lamy je poput pravog maratonca čekao i njegovo se čekanje sada isplatilo. Na koncu Pascal Lamy poručuje što Svjetska trgovinska organizacija (WTO) danas može učiniti:

“Ono što WTO može učiniti je poraditi na tome da trgovina više djeluje na razvitak. U tom smislu treba odrediti pravila na taj način da se zemlje u razvoju više ne osjećaju kao žrtve već korisnici sustava. To je odlučujuće”.