1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

"Tko će pomoći ako mi to ne učinimo?"

Desetine hiljada izbjeglica iz sirijskog Kobanea je spas pronašlo u susjednoj Turskoj. Jedna mreža koju čine volonteri pokušava umanjiti njihove patnje u izbjegličkim centrima.

default

Izbjeglice u pograničnom području između Turske i Sirije

Ahlam se smješka. Nježno ljulja bebu koju držu u rukama. Odmah se vidi koliko je ponosna, koliko voli svoje dijete. Da Ahlam ne sjedi u ovom vrućem, zagušljivom šatoru, moglo bi se pomisliti da je ona jedna od brojnih mlada žena koja u turskom Surucu obavlja svakodnevni posao. Ali 25-godišnjakinja ovdje nije dragovoljno. Još prije šest tjedana ona je živjela u susjednom Kobaneu, na sirijskoj strani granice, udaljenom samo nekoliko kilometara od Suruca. Rodila je upravo u vrijeme kad je u njezin rodni grad upala teroristička milicija "Islamska država".

Prestrašena Ahlam tada je uzela bebu i drugih troje djece i pobjegla. U Surucu i okolnim selima spas je u međuvremenu pronašlo oko 180.000 ljudi iz Kobanea, tvrdi turska vlada. U najkraćem roku broj stanovnika malog pograničnog grada se više nego udvostručio. Izbjeglice su smještaj pronašle kod rodbine i prijatelja, neki su iznajmili stanove, a drugi borave u napuštenim zgradama ili na ulici.

Flüchtlinge im Grenzgebiet zwischen der Türkei und Syrien

Ahlam sa njenom bebom

Snovi i nade

Ahlam je dobila smještaj u jednom izbjegličkom logoru u Surucu. Logor je utemeljen na inicijativu prokurdske stranke BDP. U šatoru, veličine deset kvadratnih metara, živi šest osoba, ponekad ih je i više. Iz dana u dan tu čekaju na vijesti iz opkoljenog Kobanea. U tom sirijskom gradu još uvijek se nalazi i do 1.500 civila, kažu predstavnici Kurda. Taj podatak ne možemo provjeriti. Ujedinjeni narodi početkom listopada su upozorili da u Kobaneu (osim kurdskih boraca koji brane grad) još uvijek živi između 500 i 700 civila, ponajprije starijih ljudi. Ukoliko grad "padne", prijeti im masakar.

Ahlam je kurdsko ime. U prijevodu znači "snovi". Ahlam puno sanja ovih dana, ali uglavnom to nisu dobri snovi. "Sigurna sam da su nam opljačkali kuću i sve ukrali", kaže. Kao i mnogi drugi u izbjegličkom logoru, i ona ima prijatelje i rodbinu koji se još uvijek nalaze u Kobaneu. Svaku večer sjedi uz telefon i bira njihove brojeve, i raduje se svaki put kad se netko javi na drugoj strani veze.

Donirani lijekovi

Kulturni centar u Surucu je betonska građevina boje pijeska, iznad ulaznih vrata stoji natpis na kurdskom. U dvorištu ispred kuće skupina muškaraca pije čaj. Na prvom katu 36-godišnji Hassan u jednoj tijesnoj sobi upravo posprema kutije s tabletama. Posvuda leže lijekovi, bijela pakiranja s plavim, zelenim, crvenim slovima i bočice. I Hassan je pobjegao pred ratom i džihadistima u Kobaneu. U sirijskom je gradu imao apoteku. U Surucu ne želi samo sjediti i čekati skrštenih ruku.

S drugim volonterima Hassan je "podigao" skladište za lijekove kako bi se njima moglo opskrbljivati izbjeglice. Tu su deseci dragovoljaca kao i on sam, Kulturni centar u Surucu je proteklih tjedana postao njihov "stožer". "Puno toga nam nedostaje, prije svega antibiotika i penicilina", kaže umorni Hasan. Lijekovi stižu sa svih strana. Ljekarne iz drugih krajeva Turske šalju sve ono što im ne treba. Pošiljke su stigle i iz Njemačke. Hassan i drugi volonteri dijele donacije u izbjegličkim logorima u gradu.

Flüchtlinge im Grenzgebiet zwischen der Türkei und Syrien

Apotekar Hasan smatra da ne treba bespomoćno sjediti i samo posmatrati cijelu situaciju

U akciji 12 sati dnevno

Hassan je već bio i u kampu u kojem je smještena Ahlam. Tamo živi oko 2.000 ljudi. Iako je podignut nabrzinu, logor je, barem na prvi pogled, u dobrom stanju. U šatorima ima čak i struje. Djeca se igraju "love" između sivih plastičnih cerada, majke vješaju rublje. Ovdje pomaže i Ahmet. Kao i brojni drugi Kurdi iz Suruca, i on se javio kao dragovoljac.

Dnevno je u akciji i po 12 sati, kaže Ahmet i pritom gleda na sat. Nema puno vremena za razgovor. On se brine oko registracije bolesnika u kampu, podjele lijekova i oko toga da hitni slučajevi završe u bolnici kako bi se tamo liječnici iz Suruca pobrinuli oko njih. "Mi smo jedan narod", tako odgovara na pitanje zbog čega se angažira volonterski. "Tko će pomoći ako mi to ne učinimo?" Tužan je dok sluša priče izbjeglih ljudi, kaže Ahmet. "Kako su morali napustiti svoje kuće i ostaviti za sobom svoje živote i sad žive u ovim šatorima." I onda se pozdravlja s nama, mora dalje.

U Surucu su ograničene mogućnosti pružanja pomoći, obzirom na tisuće izbjeglica koji tamo trenutno borave. I 25-godišnja Ahlam to danas mora doživjeti na svojoj koži. Beba joj je bolesna, ali očito nedovoljno bolesna. Ima i drugih, težih slučajeva oko kojih se liječnici moraju pobrinuti. "Jako se brinem", kaže Ahlam i dodaje: "Ovdje je ipak puno bolje nego da moju djecu prepustim islamistima."

Preporuka redakcije