Teže popraviti, nego napraviti

Mirsada Smajlović u pratnji drugarice ulazi u obućarsku radnju držeći u ruci sandalu sa iskrivljenom petom. Studentica je treće godine žurnalistike, nema dovoljno novaca da kupuje skupe stvari, tako da je njen izbor jeftinija cipela. „Kvalitet ovih sandala je nula“ – govori u ljutnji – „ Inače, cipele obujem jednom a drugi put odmah kod obućara, da stavi potpetice ili otkloni sličan kvar, kupujem jeftino i plaćam cijenu poslije“.

Na pravom je mjestu. Obućarska radnja Mehinović osnovana je 1938. godine. Muhamed je zanat izučio u vremenu od 1954. – 1957. godine a potom nastavio očevim stopama.

„Zlatno doba za ovaj ali i druge zanate je period od '70.-tih do '90.-tih godina. Tih dvadeset godina je karakterizirao procvat uslužnih zanata. Danas su materijali skupi, mali gradovi nemaju protoka ljudi dovoljnog za opravdanost postojanja ovog zanata“.

Nastavio očev zanat

„Toliko ima vrsta kvarova da je lakše cipelu napraviti nego popraviti“ – smije se Muhamed u radnji punoj raznih dlijeta, čekića, gume, kože, ljepila...Godinama se, kroz iskustvo nailazi na različite kvarove, materijale, nekada se odvoji đon, drugi puta popusti konac, iskrivi se peta, pukne koža, ...“

Miralem je nastavio očev zanat. Sjedi prekoputa i ne prestaje raditi dok mi razgovaramo. „Zanimljivo je da naše usluge više traže oni koji kupuju skuplje cipele. Više se trude oko obuće, održavaju je. Oni koji kupuju jeftinije prinuđeni su na češće mijenjanje, njihove su cipele za jednokratnu upotrebu. Međutim , ukoliko si platio vrhunsku cipelu nekoliko stotina maraka, nećeš je valjda odbaciti zbog nekog manjeg kvara“ – pojašnjava Miralem.

Cijene popravki zavise od vrste kvara, i kvaliteta cipele, a kreću se od 5 do 20 KM. „ Najskuplja je roba koja nema servis , tako je za sve pa i za obućarstvo!“ Ovim riječima Muhamed kao da optimistično najavljuje preživljavanje ovog zanata.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Jasmina Rose