Teško je biti crnac u Moskvi

Svake godine, na stotine stranaca koji borave u Rusiji postaju žrtve nasilja ekstremističkih desničarskih organizacija. Iako vlasti u Moskvi situaciju shvataju ozbiljno, ksenofobija zalazi sve dublje u pore ruskog društva.

„Izbjegavajte da se krećete po gradu sami. Bilo kuda da se uputite, idite direktno i brzo, bez nepotrebnog zadržavanja. U autobusu, tramvaju ili metrou sjedite što bliže vozaču. Najbolje je da putujete u periodu između osam ujutru i pet poslije podne.“ Ovi savjeti, bolje reći uputstva, kao da su pravljeni za djecu koja putuju bez roditelja. Ali nisu. Ovo su instrukcije upućene Afrikancima kada doputuju u Moskvu.

Među njima je i Manuel Tomas koga su napala osmorica Moskovljana. „Jednostavno su počeli da se deru na mene: ’Crnjo, šta ćeš ti u Rusiji? Vrati se kući!’ I onda su počeli da me guraju i udaraju. I niko nije prišao u pomoć. Ležao sam potom 4-5 sati na betonu, a padao je snijeg. Preplašen sam.“

Ljudi iz Afrike prisutni su u Rusiji decenijama unazad. Ipak, od pada komunističkog režima, njihova pozicija u ovoj državi je znatno pogoršana. Roni Kumi iz Gane kaže da je svjestan da nema svrhe tražiti pomoć. Za šest godina, koliko boravi u glavnom gradu Rusije, pretučen je tri puta. „Jednom mi je majica bila sva u krvi. Čovek koji mi je prišao rekao mi je da je najbolje da se vratim kući u Afriku. ‘Ja ti sigurno neću biti svjedok ako zoveš policiju’, rekao mi je. ’Niko to neće’.“

Napadi i na Azijate

I na drugom kraju Rusije, u Vladivostoku, grupa studenata iz Kine, izdvojena na košarkaškom terenu, ubacuje loptu kroz obruč. Iako su udaljeni samo šezdeset kilometara od svoje matične države, Rusiju ne doživljavaju kao svoj dom. A, kada se upuste u avanturu, riješeni da malo prošetaju gradom, daleko od sigurnih zidina univerziteta i košarkaškog terena, to čine isključivo u grupi.

Desničarske organizacije u Vladivostoku postale su aktivne u posljednjih nekoliko godina, podstaknute navodnom zabrinutošću zbog slabljenja privrede i sve većeg broja stranaca koji dolaze da žive u Rusiji.

Studentkinja iz Kine prepričava potresan događaj koji je zadesio njenog momka: „Njih desetorica su ga napali i polomili mu nos. Tek tako, bez ikakvog razloga.“ Ona kaže da je mladić uspio nekako da pobjegne od bijesne rulje.

Podaci kojima raspolaže „Sova centar“, organizacija koja se bavi istraživanjem rasizma i ksenofobije, govore da je prošle godine u Rusiji zabilježeno 71 rasno motivisano ubistvo, a da je iz istog razloga povrijeđeno više od 300 ljudi. U centru navode da su Moskva i Sankt Petersburg najopasniji gradovi za ljude iz Afrike, centralne Azije i Kavkaza. Ipak, i pored ovoga, statistika kaže da je broj ovakvih napada značajno umanjen – čak za trećinu, u poređenju sa 2008. godinom.

Aleksandar Verkovski, direktor ovog centra, kaže da policija i sudovi sada stvari shvataju mnogo ozbiljnije. On napominje da je policija dodatno pojačala borbu protiv desničarskih ekstremista i da je u posljednje vrijeme izvršen veći broj hapšenja.

Na sljedećoj stranici: „Policija je posmatrala napad“

Zakon je tu, ali…

Ruskim vlastima trebalo je malo više vremena da uvide urgentnost ovog problema. Godinama unazad, kritičari politike Kremlja isticali su da vlada u Moskvi više izlazi u susret ekstremnim nacionalistima, nego njenoj demokratskoj opoziciji.

Kišne 2006. godine jedna kap prelila je čašu. Tada su, u malom gradu Kondopoga, na sjeverozapadu ruske regije Karelie, desničarski ekstremisti izvršili smrtonosni pogrom nad vlasnicima restorana i drugih poslovnih objekata koje su vodili ljudi porijeklom sa Kavkaza. Verkovski kaže da je tek taj događaj uzdrmao ljude u Kremlju, koji su to doživjeli kao „političku prijetnju“.

Pravni okvir u ovoj oblasti regulisan je 2004. godine usvajanjem zakona, koji bi trebalo da omogući procesuiranje i pokretanje istrage o rasno, etnički ili religijski motivisanim zločinima. Ali, i ovoga puta pravo je više prisutno na papiru, nego u stvarnosti, o čemu svjedoči Vinsent Elenija iz Nigerije. On je pretučen tri puta, a jednom je, kako kaže, policija samo nijemo posmatrala napad.

„Ništa nisu uradili za mene. Rekli su mi tada da sam ja pogriješio, da nije trebalo da izlazim kasno noću, i da je trebalo da pobjegnem glavom bez obzira.“

Bez obzira na napor sadašnjih vlasti, borba protiv rasizma i ksenofobije, ima mnogo dublje korijene u političkoj istoriji Rusije. Naime, kaže Verkovski, ova tabu tema je bila otvorena još u vrijeme autoritarne političke klime. Tada su, zahvaljujući ćutanju političara, mnoge ekstremističke organizacije osjetile da imaju podršku ruskog društva.

„Oni, koji ubijaju ljude, osećaju se pionirima narodnog pokreta“, kaže Verkovski.

Većina Rusa protiv stranaca

Čini se da su ekstremističke ideje duboko usađene u razmišljanje ruskog društva. Čak 55 odsto Rusa, svedoči jedno istraživanje, želi „da stranci – naročito iz centralne Azije i Kavkaza – budu lišeni njihovih prava, ili čak deportovani“. Interesantno je da rusko društvo ima ovakav stav bez obzira na to što ruska privreda zavisi od jeftine radne snage koja dolazi upravo iz ovih krajeva svijeta.

Robert Bronkoma, protestantski sveštenik u Moskvi, došao je na ideju o pokretanju medicinskog centra za zbrinjavanje u istočnom dijelu Moskve, upravo zbog učestalih verbalnih i fizičkih napada na ljude crne puti.

„Velikom broju Afrikanaca odbijena je medicinska pomoć. Veoma me je razljutila ta činjenica. Zato smo pokrenuli ovaj centar kako bismo im pružili adekvatnu njegu i pomoć.“

Mnogi mlađi stranci bi napustili Rusiju, ali to ne mogu da učine dok ne završe studij. Jedino preostaje da drže otvorene četvere oči i izbjegavaju uplitanje u bilo kakve nevolje, kaže Bronkoma. On smatra da je nevolja i u tome što je njihov medicinski centar slabo prisutan u javnosti. Razlog je, kako i sam kaže, „rizik da i sami postanu mete napada zbog posla kojim se bave“.

Autori: Džesika Goloher / Erik Albreht / Relja Božić

Odg. urednik: A. Slanjankić