1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Tesla je prisilno vraćen iz Njemačke

Godinama je „put u azil“ za Rome iz Srbije značio privremeni bijeg od bijede. S tim je gotovo. Njemačka hoće sve brže da prisilno vrati sve više ljudi. Reporter DW posjetio je porodicu koja je nedavno prisilno vraćena.

U romskoj četvrti u Mladenovcu poznat je kao Tesla. Saša Simić duguje nadimak svom zanimanju – tri decenije se bavio strujom, nije bilo katodnog televizora koji nije mogao da popravi. Onda su došli srčani problemi i distrofija mišića. „Nisam više mogao da popravljam televizore, nego sam ih obarao i lomio“, kaže ovaj omaleni 45-godišnjak sa uredno potkresanim brkovima. Od srpskih institucija ima potvrdu da je radno nesposoban. I račun prema kojem duguje više od milion dinara za struju i komunalije, zbog čega mu je traženo da dostavi popis pokretne i nepokretne imovine. Ali, Simića više od svega toga tišti jedna njemačka riječ pečatirana u pasošu: abgeschoben – prisilno vraćen.

Put „u azil“

Simić bi satima mogao da priča zašto je prije godinu dana spakovao nešto stvari i sa ženom, sinom i ćerkom krenuo „u azil“ – tako većina Roma zove odlazak u Njemačku. Tiho i temeljno priča o diskriminaciji, recimo kako je jedan nastavnik njegovog sina stalno izbacivao sa časa: „Ciganin, izlazi napolje!“ Kako Romi u Srbiji preživljavaju na ivici društva i žanju sumnjičave poglede kada negdje traže posao. „Dugo smo vjerovali da ćemo dobiti azil u Njemačkoj“, kaže Simić i lista dokumente koje je tokom saslušanja priložio i službeniku njemačkog Ureda za izbjeglice.

Njegova supruga Daliborka ne krije da je i novac igrao veliku ulogu u odluci da se ode u Njemačku. Porodica je dobijala ukupno 1.100 evra mjesečno – suma u kojoj su u Srbiji mogli samo da sanjaju. „Da Vam iskreno kažem, kada smo dobili taj novac otišli smo u prodavnicu i ja sam rekla: Djeco, uzmite šta god hoćete.“ Oči joj blistaju kada priča o godini provedenoj u malenom Bad Cvestenu nadomak Kasela, o druženju sa drugim balkanskim Romima, Arapima i „crncima“. Sačuvala je i jedno izdanje lokalnih novina koje su na posljednjoj stranici donijele izveštaj o dobroj integraciji došljaka. Na grupnoj fotografiji je gradonačelnik, tu je i porodica Simić.

Odluka Ureda za izbjeglice raspršila je nade. Zapravo je Simići trebalo da napuste zemlju još u martu. Razlog što su ostali još nekoliko mjeseci stoji na grudima Saše Simića – ožiljak koji svjedoči o hitnoj operaciji srca, izvedenoj u Njemačkoj. Sredinom oktobra je bilo gotovo. U pet ujutro policija je lupala na vrata sobe u izbjegličkom domu. „Supruga im je pokazala atest – imam od dva različita ljekara potvrdu da imam hronični problem sa srcem, da mi je zabranjeno putovanje i da sam u životnoj opasnosti ako me prisilno vrate, jer ovdje nemam adekvatno liječenje.“ Policajci su samo rekli: „Spakuj najvažnije stvari.“

Sigurna zemlja

Oko 11.000 ljudi je ove godine prisilno vraćeno iz Njemačke, dok je još 27.000 otišlo u okviru takozvanog „podstaknutog povratka“, kada dobijaju određena finansijska sredstva da bi napustili zemlju. Ali, ostaju desetine hiljada odbijenih potražilaca azila, najveći broj njih iz takozvanih „zemalja sigurnog porijekla“. Radi se o šest država Zapadnog Balkana u kojima, prema tumačenju njemačkog zakonodavca, ne postoji politički progon. Uglavnom su to etnički Albanci ili Romi. Ovoj manjini pripada devet od deset tražilaca azila iz Srbije.

Vitomir Mihajlović dočekuje nas u svojoj kancelariji u Beograđanki. Iza njegove fotelje visi velika trobojka Srbije i zastava Roma – plavo stoji za nebo, zeleno za Zemlju, crvena čakra treba da podsjeti na indijsko porijeklo Roma. Neki taj simbol vide kao točak, znak da Romi zapravo nigdje nisu zaista kod kuće. „Rome prati generacijsko siromaštvo“, kaže predsjednik Nacionalnog savjeta Roma. „Uz to dolazi diskriminacija od rođenja do smrti. I to u svim oblastima: obrazovanje, zapošljavanje, medicinska njega…“

To je, kaže Mihajlović, razlog što mnogi traže azil. Dok je još u Njemačkoj bilo zabranjeno prisilno iseljavanje tokom zime, neki su išli na putovanje svake jeseni, kako bi pobjegli od neizdržive zime u plehanim udžericama. Neljudski je, smatra Mihajlović, što je Njemačka sada pooštrila politiku prisilnog vraćanja. „Po tim konvencijama koje su potpisale mnoge zemlje trebalo bi zabraniti da se ljudi prebacuju s mjesta na mjesto, pogotovo u zimskom periodu.“ Priča da ima slučajeva kada policija u stanu zatekne samo neke članove porodice pa njih protera, dok drugi ostanu još neko vrijeme. Djeca se razdvajaju od majki ili očeva.

Romsko naselje u zemunskom Donjem gradu

Romsko naselje u zemunskom Donjem gradu

S druge strane, pooštrena izbjeglička politika prema Balkancima nailazi na široko odobravanje vladajućih političara u regionu. Odavno su srpski ministri prozvali romske potražioce azila „lažnim azilantima po zanimanju“, premijer Vučić je pozvao Njemačku da im ukine socijalna davanja. Radi se o pokušaju da se čitava krivica svali na jednu nacionalnu manjinu koja, uprkos svojoj brojnosti, ne igra nikakvu ulogu u biračkom tijelu, smatra Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku. „Kao i sve države u regionu, Srbija pokušava da se predstavi što boljom, da poruči Evropskoj uniji da mi nismo izvor azilanata iako jesmo – zbog ekonomske situacije.“

Povratak

Većina povratnika i prisilno vraćenih osoba jednostavno se vrati svojim kućama. Oni koji nemaju gdje da se vrate mogli bi da završe u nekoliko izbjegličkih domova, gdje će im komšije biti srpske izbjeglice iz ratova devedesetih – koje i dalje žive tamo. O tim ljudima bi trebalo da se postara Komesarijat za izbjeglice, ali tamo niko trenutno nema vremena da govori za DW. Kažu, trenutno je „haos s izbjeglicama“, ali time misle na kretanje hiljada ljudi s Bliskog istoka i iz Afrike koji prolaze kroz Srbiju. S druge strane, prijem povratnika je već godinama business as usual. Postoji i strategija za reintegraciju.

Od te reintegracije Saša Simić zvani Tesla nije vidio baš ništa. Hoda prašnjavim ulicama svog mladenovačkog kvarta i pokazuje komšiluk. Ovdje mahom žive Romi, mada ne u kućercima i kontejnerima. Ogromne i kičaste kuće načičkane su na uzvišici, gipsani lavovi i orlovi podsjećaju na zlatno gastarbajtersko doba, kada su i nekvalifikovani radnici mogli da pronađu posao na Zapadu. Baš kao Simićev otac koji je radio u Austriji pa je svom sinu još prije 30 godina sagradio trospratnicu roze fasade. No, unutra su za stanovanje uređene tek dvije sobice, ostatak je hronično u izgradnji, u kršu i neredu. Da dovrši kuću – za to Simić nema para. Vodu uzima sa bunara, na struju se priključio ilegalno.

Njegov 17-godišnji sin bi trebalo da vanredno završi srednju školu. Mladić nema mnogo volje da se ponovo uključi u tokove u svom rodnom gradu. „U Njemačkoj je sve bilo lijepo, ljudi su bili prijatni“, kaže na iznenađujuće dobrom njemačkom. Išao bi opet, da nađe posao i živi od svog rada. I otac je razmišljao da još jednom povede porodicu u Njemačku. „Ne dozvoljava mi operacija. Sada imam pečat u pasošu i ne mogu da prođem legalno nego da se priključim Sirijcima i prođem ilegalno. Ali ne mogu taj put da izdržim – oni idu pješke, po šumama i šta ja znam kako.“

Preporuka redakcije