Teroristička opasnost ili političko širenje panike?

Terorizam se, posebice nakon 11. septembra 2001., definira kao pokušaja radikalnih grupa I pojednica da ostvare svoje ciljeve. U pokušaju njihovog ostvarenja teroristi ubijaju što je moguće više ljudi i nanose štetu. Nakon terorističkih napada na New York, Madrid i London ova konstatacija se prihvata bez pogovora, a počinitelji su poznati:barem za Geogra Busha i sve ostale zapadne političare. Osama Bin Laden, Al Kaida, Islamski Džihadisti i slična imena su već odavno postali pojam za teror i teroriste.

No, teror pri tome znači i unošenje straha u nevino stanovništvo zahvaljujući kojem se pokušavaju ostvariti određeni politički ciljevi koji se na drugi način ne mogu postići. I upravo to mi u Njemačkoj u zadnje vrijeme proživljavamo skoro svakodnevno. Pri tome navodni „počinitelji“ ne potiču iz afganistanskih pećina ili sa brda sa pakistanskih graničnih područja. Ne radi se o onima koji djeluju iz ilegale, već o nositeljima političkih funkcija.

Gotovo svakodnevno, naime, vodeći njemački političari uzmeiravaju stanovništvo novim katastrofičnim vizijama: govore o navodnoj opasnosti od terorističkih napada atomskim bombama, o opasnosti od otetih putničkih aviona koji se po uzoru na 11. septembar obrušavaju u nebodere u velikim njemačkim gradovima, ili, što je najnovija fantazma o opasnosti da se slični napadi izvrše brodovima natovarenim tonama ekslpoziva. A pri tome uopće još nismo ni spomenuli opasnost koja prijeti od nepreglednih masa konvertita na islam, koji su postali neka vrsta terorističke pete kolone koaj se samo time bavi kako da isplanira nove terorsitičke napade u Njemačkoj.

Nije više pitanje da li će se nego kada će se ostvariti ove mračne vizije. To je pitanje koje šire političari kao što su minsitar unutrašnjih poslova Wolfgan Scheuble i njegov kolega po dužnosti iz Bajerna Guenter Beckstein ili minsitar odbrane Franz Jozef Jung koji tako bezbrižno šire strah i neisigurnost.

U međuvremenu je u ovo uvučen i koalicioni partner Socijaldemokrati iako je u prethodnoj Vladi jedan od njih, koji je bio ministar unutrašnjih poslova, zahtijevao „red i poredak“. Više ovisi o dužnosti nego o osobi kada se daju ovakve prijetnje, kako bi se iskoristile da bi se pooštrili zakoni i kako bi se dale veće ovlasti policiji.

Naravno zadatak je političara da razmišljaju o tome kako se ponašati u slučaju opasnosti ili kako je spriječiti. Tako da sigurnosne snage, a u Njemačkoj postoji ukupno 38 takvih institucija, predvide kako se ponašati u ozbiljnim slučajevima. No, velika je razlika kada službe sigunosti o ovome razmišljaju interno, a ne da se takve diskusije vode u medijima kao što je to sada slučaj. Takve diskusije nisu za javnost.