1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Tekovinama NOB-a protiv fašizma

Bosna i Hercegovina je zemlja koju su stoljećima gazile brojne vojske. Ubijali je, rušili, palili, ali je nisu uništili. Najteže rane, ipak, ostavio je Drugi svjetski rat.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! - Antifašisti Ilidže spremni za obilježavanje 70. godišnjice pobjede nad fašizmom.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! - Antifašisti Ilidže spremni za obilježavanje 70. godišnjice pobjede nad fašizmom.

U Bosni, koja je bila pod upravom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i u kojoj je od 1941. do 1945. godine stradalo više od 211.000 ljudi, taj rat pokazao je svoje strahote znatno jače nego u ostalim državama bivše Jugoslavije, a i većina najvećih ofanziva odigrala se baš u Bosni.

„Teški su bili ti dani... Mog su oca ubili odmah 10. augusta 1941. godine. Ubile su ga ustaše u Kasindolskoj ulici na Ilidži“, prisjeća se Stevo Kuljanin, Sarajlija, Ilidžanac sa Vrela Bosne, koji će se kao dječak pridružiti Titovim partizanima, gerilcima sa Balkana kojih se pribojavao i sam Hitler.

Nakon smrti oca, Stevo i njegova sestra ostali su jedina utjeha majci, koja ih je pokušala sačuvati od rata. Ipak, Stevo je smatrao da je sigurniji s partizanima, nego pod majčinim kutama.

Eli Tauber: „U Bosni i Hercegovini bi u Drugom svjetskom ratu stradalo puno više Jevreja da nije postojao fenomen 'bosanskog komšiluka'“.

Eli Tauber: „U Bosni i Hercegovini bi u Drugom svjetskom ratu stradalo puno više Jevreja da nije postojao fenomen 'bosanskog komšiluka'“.

„Na početku to i nije bilo neko oružano učešće, već smo, kao djeca, skupljali oružje i municiju. Dosta oružja i municije je bilo bačeno u (rijeku) Bosnu kada je kapitulirala stara jugoslovenska vojska. Mi smo to kupili iz vode... a onda sam se 1944. godine i zvanično pridružio partizanima. To je bilo nekako spontano. Nisam bio ideološki opredijeljen ni za šta, nego me je u partizane odvuklo oružje i drugarstvo“, kaže Kuljanin i dodaje:

„To je bilo veliko drugarstvo. Nije mi bilo teško u partizanima, jer sam imao drugova. Neki Abaza Ramo je vodio brigu o meni. Nisam znao praviti oprtnjake - opanke, nisam ih znao ni svezati, pa je on to radio za mene. Dijelili smo i posljednji komad hljeba“.

Drugarstvo i pažnja suboraca pomogli su mu da sa svojom 12. hercegovačkom brigadom 29. divizije, preživi bitke, glad i bolesti, a vijest o kapitulaciji Njemačke zatekla ga je na Zelengori.

„Bilo je povlačenje četnika iz Srbije i mi smo na Bitolini započeli borbu s njima, sve do Zelengore, gdje su se predali. Tamo smo i saznali da je kapitulirala Njemačka. Bilo je veselje, morala se štedjeti municija, ali je ipak ispaljen pokoji metak u znak veselja“, prisjeća se Kuljanin.

Kraj rata za njega nije značio i kraj borbe, pa se do januara 1946. godine, kada je demobiliziran, u Hercegovini „borio protiv ostataka bande“, mahom četnika koji su se povlačili prema istočnoj Hercegovini.

Fenomen bosanskog komšiluka

Kraj Drugog svjetskog rata Jevrejima u Bosni i Hercegovini donio je olakšanje, kao i svima, ali i bol za onima koji su svoje živote skončali po brojnim ustaškim i njemačkim koncentracionim logorima.

Nikola Babić: „Svaki nacionalizam povlači dozu fašizma“.

Nikola Babić: „Svaki nacionalizam povlači dozu fašizma“.

Eli Tauber, dužnosnik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine i član Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, godinama se bavi proučavanjem položaja Jevreja u bivšoj Jugoslaviji, njihovim stradanjem u dva svjetska rata, kao i fenomenom onih koji su Jevrejima nesebično pomagali i spašavali ih i koji su s ponosom proglašeni „Pravednicima jevrejskoga naroda“.

Bosna i Hercegovina, posebno Sarajevo, tvrdi Tauber, imali su specifičan odnos prema Jevrejima.

„Kada govorimo o stradanju Jevreja u Jugoslaviji, mi, u stvari, govorimo o jednom genocidu ogromnih razmjera u kojem je stradalo oko 90 posto jugoslovenskih Jevreja. Taj broj varira od jedne do druge države bivše Jugoslavije, pa je recimo izuzetno visok, možda 99 posto, kada govorimo o Makedoniji, a kada govorimo o Beogradu, to je možda 90 posto. Slično je i u Zagrebu. U Sarajevu je situacija bila drugačija, jer je stradalo oko 70 posto sarajevskih Jevreja“, istakao je Tauber u razgovoru za Deutsche Welle.

U Bosni i Hercegovini, kaže on, stradalo je oko 10.500 Jevreja. Taj broj bi bio znatno veći da nije postojao fenomen „bosanskog komšiluka“.

„Kada govorim o tom bosanskom komšiluku i tom odnosu, mi moramo znati da je Bosna, u odnosu na sve druge zemlje u okruženju, drugačija, odnosno bila uvijek dobronamjerna prema Jevrejima. Namjerno ne kažem tolerantna, jer to bi značilo da je ona samo trpjela Jevreje, kao što su ih recimo trpjeli u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Splitu, Dubrovniku... gdje su, uostalom, postojala i geta i gdje su ih ubijali i protjerivali iz raznih razloga. To se, recimo, u Bosni nikad nije desilo. Ja to sa ponosom ističem. Ističem i to da su ljudi Bosne i Hercegovine, a posebno Sarajeva, puno rizikovali život pomažući Jevrejima u Drugom svjetskom ratu da pobjegnu i da se spase od ustaške vlasti.

Spomen kosturnica braniteljima i osloboditeljima Ilidže kod Sarajeva.

Spomen kosturnica braniteljima i osloboditeljima Ilidže kod Sarajeva.

Naime, oni su često, bez ikakvog interesa, vadili propusnice na svoja imena i onda ih kasnije falsifikovali i ljudi su tako napuštali Sarajevo. Većina ljudi, naravno, i većinsko stanovništvo u Sarajevu bilo je muslimansko, a muslimani su činili i dio vlasti, pa su Jevreji često napuštali Sarajevo kao muslimani. Žene su bile pod zarom, u dimijama, ili su bile moderno obučene, ali pod zarom, zavisno od toga ko je kom sloju pripadao, a muškarci su uglavnom nosili fesove i na taj način, sa lažnim imenima, napuštali grad“, pojašnjava Tauber.

I njegov stric, Eduard Tauber, napustio je Sarajevo pod imenom Edhem Tabaković. „Ljudi su rizikovali živote za druge ljude, za komšije. Nažalost, neki od tih ljudi su i sami stradali u koncentracionim logorima štiteći svoje komšije i prijatelje. Mi znamo za porodicu Hardaga i još neke druge, koji su završili u Jasenovcu i tamo stradali umjesto prijatelja koje su spasili“, naglašava Tauber.

Prema dostupnim evidencijama u Bosni i Hercegovini registrirana su 52 „Pravednika jevrejskoga naroda“, no Tauber smatra da je taj broj znatno veći.

Kraj Drugog svjetskog rata Jevrejima je svakako donio olakšanje, jer je označio kraj fašizma, nacističkog proganjanja, ali ne i kraj traženja istine i pravde o holocaustu, i potrage za onima koji su ga osmislili i u njemu učestvovali.

Stevo Kuljanin: „Na Zelengori me je zatekla vijest o kapitulaciji Njemačke. Municija se morala štedjeti, ali je ipak ispaljen koji metak u znak veselja...“

Stevo Kuljanin: „Na Zelengori me je zatekla vijest o kapitulaciji Njemačke. Municija se morala štedjeti, ali je ipak ispaljen koji metak u znak veselja...“

Nepobjedivi Tito

Drugi svjetski rat završen je porazom fašizma, ali ne i njegovim potpunim slomom, smatra Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, vođe partizana, čovjeka koji je svojom nepokolebljivošću zadivio svijet.

„Fašizam je pobijeđen prije 70 godina samo u vojničkom smislu. Dakle, snage koje su bile fašističke su poražene vojno... ali fašizam nije nikada do kraja poražen politički i ono što je, po meni, činjenica jeste nešto što mi je davno rekao Čedo Kapor, antifašista, španski borac, čovjek koga sam veoma poštovala. Na obilježavanju godišnjice Bitke na Neretvi prije mnogo godina u Jablanici, rekao mi je da fašizam nikada neće biti iskorijenjen, da je poput korova kojeg se stalno mora plijeviti. To je ono što mislim da društva na Zapadnom Balkanu, kao ni u Evropi, nisu svjesna i zbog čega fašističke snage u mnogim zemljama jačaju. To nije problem samo Zapadnog Balkana, već problem Evrope, a vjerovatno i šire“, ističe Svetlana Broz.

Brojni su pokušaji umanjivanja značaja antifašističke borbe, a dokaz tome su i pokušaji rehabilitiranja onih koji su se u Drugom svjetskom ratu osvjedočili kao pobornici fašizma.

„Titova uloga kao jednog od najvećih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu ne može biti osporena, bez obzira koliko revizionista danas pokušava da svoje lidere koji su bili gubitnici u tom ratu, koji su bili na strani onih koji su taj rat započeli, pokušavaju da promijene tokove historije... kao što se dešava sa rehabilitacijom Draže Mihailovića u Srbiji. Dakle, Titova je uloga neosporna i bez obzira što to pojedinci ili grupe pokušavaju da ospore, mislim da ne mogu ništa, ili kako bi narod rekao - ne mogu ni perušku da mu odbiju“, naglašava Titova unuka Svetlana Broz.

Svetlana Broz: „Fašizam je pobijeđen prije 70 godina samo u vojničkom smislu, ali ne i politički“.

Svetlana Broz: "„Fašizam je pobijeđen prije 70 godina samo u vojničkom smislu, ali ne i politički“.

Konačna kapitulacija neprijatelja i pobjeda nad fašizmom donijela je olakšanje, ali ne i kraj fašizma u Bosni i Hercegovini, tek njegovu hibernaciju do prvih naznaka etničke netrpeljivosti onih čiji su se očevi i djedovi borili za jednakost, bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti. Oni koji su se borili za pravdu i mir, 70 godina nakon oslobođenja polako nestaju. Oni koji su još živi i sposobni da prenose poruke o značaju antifašističke borbe upozoravaju da se mora nastaviti sa njegovanjem tekovina NOB-a, jer opasnost još uvijek vreba - fašizam nikad nije pobijeđen do kraja.

Savezi udruženja antifašista narodnooslobodilačkog rata i 70 godina poslije kraja rata pokušavaju očuvati sjećanja na tekovine oslobodilačke borbe i iz njih izvlačiti pouke za buduće naraštaje.

„Mi kroz naše udruženje radimo na njegovanju tradicija NOR-a, lika i djela druga Tita, partizana koji su dali ogroman doprinos pobjedi nad neprijateljem, kako stranim okupatorima, tako i našim izrodima koji su harali Bosnom i Hercegovinom i bivšom Jugoslavijom. Bitno je da se borimo da ne dođe do zaborava“, kaže Nikola Babić, predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a Ilidža.

Umjesto da se više posvete mladima, smatra on, današnje društvo i političari fokusirani su na neke druge stvari, većinom obilježene nacionalnim predznacima i čestim izletima u prošlost, u kojoj se traže greške i zločini koje su počinili oni drugi.

Problem je, ističe Babić, što svaki nacionalizam uvijek povlači i dozu fašizma, pa je i to dovoljno za zaključiti da je fašizam 9. maja 1945. godine pobijeđen oružjem, ali ne i moralno, ne iz korijena, a korov treba čistiti.

Preporuka redakcije