1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

„Tata, zašto već moramo ići?“

Nakon razvoda braka mnogim roditeljima u Hrvatskoj uskraćeno je pravo da viđaju djecu. Za to ne krive samo bivšeg partnera, već i institucije. Evo priče očeva koji upozoravaju na kršenje svojih, ali i prava djece.

default

Očevi često trpe nepravdu

Zavjet na vjernost i odanost „i u dobru i u zlu“, svadbeni pir i vjenčani prsten nemaju prečesto sretan završetak. Ali gorak rastanak nerijetko postane gorči od pelina kada treba dijeliti ono što i dalje ostaje zajedničko – skrb o djetetu ili djeci. Prema hrvatskom Obiteljskom zakonu, nakon razvoda braka oba roditelja zadržavaju skrbništvo nad djetetom, ali sud odlučuje s kojim će roditeljem ono živjeti. U hrvatskoj praksi, to je najčešće majka, dok ocu, u tom slučaju, ostaje da se zadovolji dodijeljenim mu susretima. Najčešće dva puta tjedno po nekoliko sati, svaki drugi vikend, nekoliko tjedana tijekom ljetnih ili zimskih praznika.

Robert Kramer

Robert Kramer

Međutim, o tako nečem Robert Kramer, nekoć osnivač, a danas samo član dviju udruga – Udruge Dijete-razvod i Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, trenutno može samo maštati. Kćer staru četiri i pol godine ne viđa posljednja tri mjeseca. „Po prijavi majke, ne policije ili nekog trećeg, vodi se sudski postupak zbog navodnog nasilja u obitelji. Dok sud ne odluči je li prijava utemeljena ili nije meni je potpuno zabranjen pristup djetetu iako postoji pravomoćna sudska odluka da dijete sa mnom treba provesti osam ili devet dana mjesečno. Nasilje je bilo to što dijete nije vidjelo majku nešto dulje od dva mjesece, bez obzira što se ona nije previše interesirala ili zvala.“

Zakon kao mrtvo slovo na papiru

Kramerov slučaj je samo jedna od brojnih, a nemogućnost da brzo i uspješno ostvare svoja prava urodila je osnivanjem nekoliko udruga očeva koji žele samo jedno – biti roditelj u punom smislu te riječi. „Meni je teško zbog ta tri mjeseca. Kako je djetetu – o tome se ne usudim misliti. Poznajem ljude koji djecu nisu vidjeli godinama i da djeca njih nisu vidjela. Ne čudi me jer je to postupanje sustava koji sam sebe brani, brane svoje radno mjesto, svoje plaće za koje nisu kvalificirani da ih zarađuju.“

Ljubica Matijevic Vrsaljko

Ljubica Matijevic Vrsaljko

Kramer priznaje da je Obiteljski zakon dobro napisan, ali samo napisan. Kaže da se zakon u praksi ne provodi jer nadležni nemaju dovoljno znanja ili dobre volje, a upozorava da sustav kontrole rada odgovornih institucija jednostavno ne funkcionira. „To što se kod nas događa je diskriminacija na štetu očeva jer je sustavu vjerojatno tako lakše, jer to vjerojatno odgovara predrasudi većine građana Hrvatska. Zakon i Ustav propisuju drugačije, ali institucije koje su relevantne – Općinski sudovi, Centri za socijalnu skrb, vještaci koji eventualno nešto vještače kojem bi roditelju trebalo ići dijete, nitko od njih nema obvezu držati se zakona. Ne postoji mehanizam kontrole rada, kvalitete i nepristranosti rada Centara za socijalnu skrb, ne postoji učinkovit mehanizam kontrole rada sudova i sudaca i ispravljanja njihovih pogrešaka.“

Moć uvjeravanja i apeliranja

Za roditelja kojem je onemogućen kontakt prva adresa je Centar za socijalnu skrb koji na raspolaganju ima moć uvjeravanja neposlušnih roditelja ili apeliranja na sud - što je u pravilu nedovoljno. „Nadležni Centar za socijalnu skrb ne reagira na takve podneske iako bi po zakonu i prema svojim ovlastima bio, po saznanju da se krše djetetova prava, dužan reagirati. Otac se potom može obratiti sudu i zatražiti ovrhu susreta što traje predugo“, govori Oliver Čanić, predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo. Naime, pamte se slučajevi u kojima se ovrha može protegnuti i na nekoliko godina.

Amtsgericht Zagreb

Općinski sud u Zagrebu

Nekoć pravobraniteljica za djecu, a danas odvjetnica Ljubica Matijević Vrsaljko često je svjedočila pokušajima da Centar pomiri zaraćene strane. „Centar ima jednu odluku i on mora osigurati da se ona provode, ne u smislu njezine ovrhe nego u smislu njezinog sadržajnog ispunjenja. Ima dva suprotstavljena, katkad puna animoziteta, mržnje partnera koji se pred Centrom međusobno optužuju. Često puta lažu, iznose neistine i tada se rasprava počinje pretvarati u njihove međusobne obračune i često mi se čini da tu dijete izlazi iz perspektive.“

Tako to rade Amerikanci

Dakle, ostaje zaključiti da su i ovi slučajevi zaraženi kroničnom hrvatskom bolešću – zakoni nisu loši, ali se ne provode. Iako je u krajnjoj mjeri predviđena zatvorska kazna za neposlušnog roditelja, Matijević Vrsaljko je uvjerena da ona ne bi bila primjerena jer bi, prije svega, išla na štetu djeteta. Roditeljima bi radije dodijelila psihološku terapiju i mnogo edukacije. Priznaje da Centri za socijalnu skrb ne rade onako kako bi se od njih očekivalo, ali ističe da se u njih godinama ne ulože, a traži sve više. „U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sam bila na edukaciji, kad kažeš nekom pozvat ću ti socijalno, to je ravno kao da ti je netko ovdje rekao da će ti zvati poreznu inspekciju, još i gore. Tamo dolazi socijalni radnik s mobitelom, autom, policijom, s mogućnošću da smjesti djecu. Kad te jednom uzmu u žrvanj sustava nema šanse da izađeš i dalje griješiš.“

Kad roditelj na sudu pokuša ovrhom utjerati kontakte s djetetom, dok proces ne završi, dijete ga najčešće može vidjeti samo na fotografijama. Sasvim dovoljno da zaboravi kako mu taj drugi roditelj, u pravilu otac, izgleda, govori Oliver Čanić. „Nekoliko slučajeva očeva koji su nam se javljali, a koji po par godina ne viđaju djecu, ima slučajeva i po sedam godina. Kad je konačno došao na susret s djetetom, ono ga je gledalo kao nekog prolaznika kojeg je prvi put vidjelo tog trenutka.“

Kažnjavanje samo očeva

Oliver Canic

Oliver Čanić

Kao što je rečeno, Obiteljski zakon također predviđa kaznu za roditelja koji uskraćuje kontakt s djetetom – u krajnjem slučaju do jedne godine zatvora. Međutim, sud nerijetko poseže za takvim mjerama. „Iz mog višegodišnjeg iskustva i rada s očevima ne znam niti jedan slučaj gdje je majka bila kažnjena zbog opstruiranja kontakata djeteta s ocem ili zbog manipulacije djetetom. U praksi se događa da kad majka bude prijavljena Državnom odvjetništvu takva prijava stoji godinama i jednostavno se ne postupa po njoj.“ Nakon sudskog procesa Oliver Čanić danas redovito viđa četveroipolgodišnjeg sina, ali ne onoliko koliko bi htio. „ Ono što mi je želja je da se ti kontakti prošire jer mislim da je to i u interesu djeteta. Kad se približi trenutak kad ga moram vratiti majci, tad su tu ona uobičajena pitanja – tata zašto već moramo ići?“

Što reći roditeljima koji u ovom trenutku prolaze kroz ruke državnih institucija, ali i onima koji uskraćuju djetetovo pravo da raste i uz oca i uz majku? Robert Kramer ima poruku: „Ne gubite nadu, čuvajte svoje zdravlje, borite se koliko možete i budite strpljivi jer djeca kojoj se ometa odnos s drugim roditeljem u sebi grada magičnu, imaginarnu sliku tog roditelja. Kad odrastu, potraže ga i u pravilu imaju strašnu reakciju protiv onog roditelja koji je ometao kontakte. U Hrvatskoj su to, u pravilu, majke. Njihova najveća poteškoća je što znaju da se mama trudila, ali tu mamu više ne mogu vidjeti jer im je uzela tatu.“

Autor: Goran Prokopec

Odg. urednik: Zorica Ilić