1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Tamo gdje prošlost stoji na putu budućnosti

Rado se krećemo naokolo sa unaprijed stvorenim slikama u glavama – dok nas realnost ne uvjeri u suprotno. Lindita Arapi je posjetila Split i Mostar i tamo doživjela neka iznenađenja.

Splitski aerodrom. Hrvatski vozač koji je trebalo da me prebaci u hotel, otvorio je najprije suvozačka vrata i prvi ušao kroz njih. „Moja vrata ne rade", rekao je, i ja sam tada vidjela da su njegova neispravna vrata obložena plastičnom folijom. „We are trying to survive", bile su njegove prve riječi kada smo krenuli. Sa moje strane se smješila Hajdi Klum sa reklamnim sloganom „Let`s make wow!" Ali, u tom trenutku mi je Njemačka izgledala vrlo udaljena, kao neka druga planeta koju je život mazio.

Ja sam u Hrvatskoj, članici EU sa ljudima bez nade, u mislima rastrzanim zbog najveće greške koju su učinili u životu, naime, „da ne odu u inostranstvo", kako je to rekao moj vozač.

„Ali, Split je lijep, sunce, more, puni kafići, riva, šta čovjek još da poželi", rekla sam. „Jobs, jobs..." ponavljao je vozač , a ja sam razumjela da sunce juga više grije srca turista nego domaćeg stanovništva."

Split: sunce, more, puni kafići - sve za turiste

Split: sunce, more, puni kafići - sve za turiste

„ A odnosi Hrvatske sa susjedima, šta mislite o tome?", pitam. Vozač odmahuje glavom i odgovara: „Političari nisu zainteresovani za poboljšanje situacije... Oni pričaju loše o drugima, to su malo Srbi, malo Bosanci, a onda druga strana uzvrati udarac, i tako to ide dalje."

U Splitu učestvujem na međunarodnom festivalu književnosti „Poligon". Moj vozač bi snagom svog realizma sigurno oduvao dobro promišljene rečenice različitih autora iz čitave Evrope, u večernjim diskusijama. No, ostavio me je ispred hotela i odvezao se dalje, a ja sam ostala sama sa svojim ljušturama riječi.

Rat, turisti i rane

Iz Splita se vozimo dalje za Mostar. Sa približavanjem tom gradu u meni je rastao osjećaj nekakve krivice. Jer,  meni je išlo bolje dok su tamo nekada mrtvi ležali na ulicama, kada je uništen čuveni most i kada su građani koji su imali snove, baš kao i ja, vidjeli kako su oni uništeni. U jednoj maloj ulici su nanizani grobovi mladih muškaraca. Oni su ubijeni 1992, u godini kada sam ja počela da studiram. Kako bi moj život izgledao da sam rođena u Mostaru?

Rat je odavno prošao, grad je renoviran, turisti šetaju po Starom mostu. Svuda bljeskaju blicevi – zgrade uništene u ratu su omiljeni foto-motiv. Izgleda da od rata može da se napravi turistička atrakcija.

Ali ne i od rana. U vrevi turista, one ne upadaju u oči, ali su tu i žive nekim svojim životom. Neke su možda zacijeljene, neke su u ime budućnosti zapečaćene, a neke se i njeguju, da nikad ne prestanu da bole, kako bi u pamćenju stalno postojao neprijatelj sa druge strane.

Instrumentalizacija ranjivosti

Lindita Arapi

Lindita Arapi

Mostar je grad podijeljen između Bošnjaka i Hrvata. Ratna trauma – vječno aktuelna. Konkurencija među žrtvama. „Živimo u atmosferi žaljenja i sažaljenja, jedna je žrtva veća od druge. Postoji čak i komercijalizacija patnji", kaže Mirko Bodžić, pisac iz Mostara.

Balkan ostaje ranjiv, i to je ratna trauma. Teškoće se javljaju kada se ta ranjivost instrumentalizuje i tako sprječava nastup budućnosti, kao u podijeljenom Mostaru. Jer, na Balkanu su svi nekako ranjivi, i brzo postaju ranjivi. Moja strana je uvijek žrtva, počinioci su uvijek drugi. Tako redukovana, prošlost postaje prepreka za budućnost, i u Mostaru sam morala da se zapitam: Balkane moj, kada će nastupiti tvoja budućnost?

Na aerodrom me je odvezao jedan mladi musliman iz Mostara, koji nema nijednog hrvatskog prijatelja.

Lindita Arapi je albanska spisateljica koja živi u Njemačkoj. Objavila je nekoliko zbirki poezije i eseja, kao i jedan roman. Novinarka je albanske redakcije DW.

Preporuka redakcije