Tajne njemačkih obitelji u Osijeku

Svaka obitelj ima svoje uspone i padove, svoje dike i čudake, priče koje uvijek ponovno prepričane na obiteljskim okupljanjima polako prerastaju u legende. Ali, postoje obiteljske priče i sudbine o kojima se šuti. „Svi mi zapravo imamo jednu takvu obitelj koja je tajne malo sakrila po podrumima, tavanima, koja je pretrpjela poniženja u nekom od razdoblja svoje povijesti,“ priča autorica Ivana Šojat-Kuči. „Dvadeseto stoljeće nedvojbeno je puno zbivanja koja su duboko ostavila traga na svaku obitelj. I zapravo svaka od njih svu tu veliku povijest proživljava na svoj osobni način. Imamo tri rata koja ih pogađaju.“

Ne možeš ostati isti....

U jednom stoljeću – kad sve ide svojim slijedom – obitelj u svom stablu bilježi četiri generacije. Ivana Šojat-Kuči odlučila se u prvi plan staviti sudbine žena – prabake, bake, majke i kćeri. Objašnjava kako su upravo žene te koje su ostajale, odgajale djecu i pripremale nekakvu budućnost. „Muškarce su neprestano slali kao meso za topove. Na sve strane. Ratovali su za carstva, za domovine i počesto su se vraćali, ako ne mrtvi, u ljesovima, a onda poremećeni. Čovjek nužno biva poremećen nakon erupcije zla. Ne možeš ostati isti nakon blata, krvi, gnoja, nakon Galicije. Ne možeš ostati isti nakon Križnoga puta, nakon ljudi bačenih u jarke, strijeljanih i nakon Domovinskog rata.“

Skrivanje od prošlosti

No, i ženama klizne kontrola nad vlastitim životom. S puno detalja i nijansi iščitava se složenost raznih faza života, kako stvari drukčije izgledaju gledaju li se iz nekog drugog kuta. Kako je zabilježeno na omotu knjige, „kroz likove žena u obitelji i sukob generacija autorica prikazuje svijet u kojem se često zahvaljujući bizarnim igrama sudbine i krivo odabranim kartama događaju najgore ili najbolje moguće stvari. No, osnovna tema koja se provlači kroz sve generacije i sve likove skrivanje je od prošlosti, od događaja, njihovo prešućivanje koje neminovno dovodi do trauma i nerazumijevanja.“

Bolne tajne

Stigmatizirani, Nijemci su desetljećima šutjeli o svojoj nacionalnoj pripadnosti i njihove obiteljske priče bez riječi ostale su zabilježene tek na ponekoj fotografiji. Nakon 1945. sve Nijemce su smatrali zločincima, poistovjećivali ih s Hitlerom. Čak i u dječjim ratnim igrama nije im bilo dopušteno da budu u partizanskom taboru, na strani „pozitivnih junačina“. Dakako, i taj je prizor zabilježen u Unterstadtu: „Nijemci su se ili vraćali Hitleru, kako se to tad govorilo – trpali su ih u vlakove i vraćali u Austriju, Njemačku - ili su oni koji su ostali, koji su preživjeli sve te užase, bili prisiljeni ušutjeti, držati jezik za zubima. Bili su prisiljeni dopustiti da im djecu, tu novu generaciju odgajaju ljudi koji su ih zapravo ponizili. Zamislite to!“ kaže Šojat-Kuči. Uz proučavanje arhivske građe likove je oživjela zahvaljujući svjedocima vremena: „Ti su mi ljudi otvorili svoju dušu. Sjedili su sa mnom i doista pristajali otvoriti kovčege bolnih tajni koje su nosili u sebi i onda sam od tih njihovih tajni kao kolaž slagala svoje likove.“

O jedinom preživjelom svjedoku pročitajte na sljedećoj strani.

Jedini preživjeli svjedok vremena

U romanu je jedini preživjeli svjedok tog vremena Frau Jozefina, bakina prijateljica, koja priča stvari od kojih se Katarini, posljednjoj ženi u nizu obitelji iz Unterstadta, osječkog Donjeg grada, ledi krv u žilama.

„Najgore mi je bilo pisati onu scenu kada umire djed Rudolf,“ pripovijeda autorica. „I kada njegov kum Francek dolazi na pogreb, kada na karminama otkriva zašto je Rudolf poludio, zašto je pio, zašto se objesio u ormaru. I kada Viktorija shvati da uopće nije poznavala svoga muža, da uopće nije bila svjesna njegove boli, što je uopće proživio i koliko je zbog tog glupog, ali doista glupog odgoja da muškarci ne smiju plakati, da ne smiju pokazati osjećaje, pukao i zavukao se u ormar i svezao si omču oko vrata.“

Erupcija emocija slijedi u opisima kada iz šutnje i zaborava zabljesne sjećanje o umrloj djeci. Prizor je tu i stradanja Nijemaca u logorima koji su postojali u Valpovu i Krndiji kod Đakova: „Djeca koja su umirala i pokapana u doista neobilježene grobove, u grozne grobove kakvi ne priliče djeci - grobovi zapravo uopće ne priliče djeci - Ta djeca su pokapana dva puta - jednom u zemlju, drugi put u zaborav. Zaborav koji se morao dogoditi da bi obitelji mogle nastaviti dalje živjeti u sklopu te nove državne i političke tvorevine.“

Nisu svi Nijemci Hitler

Autorica nije Njemica, ali ističe: „Doista mi je već i muka da se Nijemcima neprestano nabija krivnja na nos, jer njemački je narod dao i Schillera i Goethea, dao je gomilu umjetnika, arhitekata, likovnih i glazbenih umjetnika, dao je Bacha, tokate. Ne možete sve svesti na Hitlera. Pa, Njemačka je tokatu izdigla do nebesa.“

U Osijeku se utjecaj Nijemaca i njemačke kulture nalazi na svakom koraku: „Pogledajte Osijek - sve što je u Osijeku izgrađeno gradili su najveći njemački i austrijski arhitekti koji su gradili po čitavoj Europi, dolje sve do Sarajeva. Oni su dizali to kompaktno tkivo kulture kojom se mi danas dičimo. Secesija, klasicizmi počiva na plećima arhitekata s njemačkog govornog područja.“

Nije riječ o pomodnoj knjizi

Osim sudbina građanske obitelji njemačkog podrijetla, vrlo osječki roman Unterstadt čini i essekerski jezik koji se sve manje čuje u tom višeetničkom gradu. Jezik je to koji dvadesetogodišnjaci danas ne razumiju. I sama autorica, iako je kao i svi Osječani essekerski slušala u djetinjstvu u govoru svoje bake, tete, kume susjede, povremeno je morala zaviriti u Essekerski rječnik: „Baš mi bilo nekako toplo. Sjetila sam se dunstflaša, džemova, svoje bake, krofni, šporeta, zimskih večeri, dok se na plotni pekao kruh, čaj.“

Upravo tim sjećanjima vraća se čitatelj, koji ne mora nužno biti i Osječanin, Esseker, da bi se uživio u priču o obitelji i gradu. „To nije pomodna knjiga, koja će praviti velike bumove, skandale, dizati veliku prašinu, neg' ona tiho onako ide kao kola koja vuku dva teška konja kroz lenije i meni će biti jako drago,“ kaže Ivana Šojat-Kuči.

Uz nekoliko zbirki pjesama, autorica je priča i eseja objavljenih u knjigama Kao pas, I past će sve maske te Mjesečari, knjige koja je kao i roman Unterstadt objavljena ove godine.

Autor: Tatjana Mautner

Odg. urednik: Zorica Ilić