1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Taj nezaboravni 9. novembar 1989.

9.11.1989. je nezaboravan trenutak njemačke istorije. To je dan koji je donio pad Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke. Osjećaj međusobne pripadnosti je bio snažan i nakon četiri decenije, podsjeća Aleksander Kudašef.

9. novembra 1989. Bio je to magičan trenutak. Od nesrećne birokratske formulacije u ranim večernjim satima da "sloboda putovanja stupa na snagu odmah" - pa do pada Zida tokom noći. Za samo nekoliko sati, život Nijemaca i Evropljana se promijenio. Dogodila se istorija. Komunistički DDR je implodirao pod pritiskom demonstracija i odbjeglih. Pad Zida je bio kraj DDR-a, iako je njemačko ujedinjenje ostvareno tek godinu dana kasnije. Država bez Zida i bodljikave žice, koja je dozvolila svojim građanima da slobodno putuju, nije više imala razloga da postoji - ako se izuzme njena veza sa Varšavskim paktom i istočnim blokom.

No, Sovjetski Savez - na čijem čelu se nalazio reformista Gorbačov - uzdržao se od primjene sile, baš kao i komunistički vlastodršci u Istočnom Berlinu. "Kinesko rješenje", poput masakra na Trgu nebeskog mira u Pekingu, bilo je isključeno. 9. novembra 1989. mirovni pokret više nije bio brutalno ugušen kao 1953. u DDR-u, 1956. u Mađarskoj ili 1968. u Čehoslovačkoj. Pad Zida je bio završetak mirne revolucije Istočnih Nijemaca.

9. novembar je bio dan sreće i suza. On je emotivno pogodio Nijemce. Izazvao je zaboravljena i potisnuta osjećanja, želju za ujedinjenjem na obje strane, želju za slobodom na Istoku. Bio je to pravi trans koji je obuzeo Nijemce i građane Berlina. Osjećaj sreće, zbog kojeg smo svi tada bili van sebe. Dan neopisivih osjećanja koji je pokazao da ni 40 godina podjele nisu mogle da ubiju osjećanje međusobne pripadnosti - što je većinu nas iznenadilo. Nastala je i izvanvremenski lijepa rečenica Vilija Branta: "Sada srasta ono što jedno drugom pripada." Ali bilo je to srastanje koje nije bilo usmjereno ni protiv koga - a prije svega ne protiv susjeda. Mirna revolucija je usidrila Njemačku u središtu Evrope.

Ustanak Istočnih Nijemaca je bio usmjeren protiv komunističke diktature, protiv tutorske države koja je sve regulisala. Bio je to ustanak za jednu otvorenu zemlju u kojoj ljudi više ne žive u zatočeništvu. Zbog toga je glavni bio zahtjev za slobodom putovanja; zahtjev za smanjenjem upliva države nije bio tako jak. I zato je prava ironija istorije to što je želja Nijemaca na Zapadu i Istoku za "jakom državom koja se stara o građanima" dio zajedničke političke DNK ponovo ujedinjene Nemačke. Pobuna "protiv države" bila je pobuna protiv "onih gore" ali ne i pobuna za otvoreno društvo.

Njemačka je, poslije 9. novembra 1989, postala protestantskija, istočnija, ideološki mekša i manje kontroverzna, a može se reći i - više lijevo orjentisana. Na čelu države je dvoje Istočnih Nijemaca: predsjednik Joahim Gauk i kancelarka Angela Merkel. Na njima se vidi otisak iskustva iz DDR-a. To nekima ponekad i smeta. Ali, to jeste normalna politička svakodnevica, koja ne dijeli Istok i Zapad. Unutrašnje jedinstvo je odmaklo dalje nego što mnogi misle. A počelo je zajedničkim osjećanjem sreće 9. novembra 1989.