Svi za jednoga, jedan za sve

Svi za jednoga, jedan za sve - s obzirom na manjak u budžetima zemlje članice NATO-a su već odavno prepoznale da se moraju više nadopunjavati kada je riječ o svojim odbrambenim sposobnostima jer si ni jedna zemlja samostalno ne može priuštiti kompletnu odbranu. Koncept nosi ime "smart defense". On je u Čikagu doduše dodatno proširen, ipak neophodna politička podrška u konačnici još ne postoji. 

Potrebna suglasnost parlamenata

U Čikagu je primjerice između ostalog dogovoreno da će Alijansa dugoročno preuzeti kontrolu zračnog prostora baltičkih zemalja, da bi se one primjerice mogle koncentrirati na misiju u Afganistanu. I troškove sistema za nadzor kopna AGS dijeliti će 13 država. Među njima je i Njemačka koja, nakon SAD, izdvaja najviše novca za ovaj sistem. Naravno ovaj dogovor tek treba odobriti Bundestag. I upravo ovdje se pokazuje i najveća prepreka kada je riječ o provedbi "smart defensa". A to je suglasnost parlamenata.

Pretpostavimo da Njemačka, kako je planirano, preuzme izgradnju Sistema za izviđanje oceana, ali onda ne učestvuje u kasnijim borbenim misijama NATO-a: Mora li u tom slučaju prvo biti dobijena suglasnost parlamenta? Dugotrajni proces proturječi osnovnom načelu "smart defensea". Druge zemlje bi se morale moći pouzdati u to da podjela posla zaista i funkcionira.

Manjak u kasama

Njemačka, ali i druge države moraju hitno provjeriti kako mogu riješiti ovaj problem. Jedna mogućnost bi mogla biti sljedeća: da Bundestag donosi odluku o o izgradnji vojnog kapaciteta istodobno kada i o vojnom angažmanu - neovisno do toga da li će pitanje tog angažmana ikada biti postavljeno. To znači odreći se dijela nacionalnog suvereniteta.

Ipak ako NATO zaista želi biti zajednica članica posvećenih zajedničkom cilju, kako se rado predstavlja, onda je ovaj put s ozbirom na teškoće sa financijama neizbježan. Većina zemalja članica NATO-a ne može postići čak ni utvrđenih dva posto izdvajanja brutonacionalnog dohotka za odbranu. Samo SAD, Velika Britanija i - upravo - Grčka su 2011. godine prešli taj procenat. Amerikanci odavno više nisu spremni nositi glavni teret financiranja Sjevernoatlantske alijanse. A sve zemlje članice bi radije dio budžeta koji izdvajaju za odbranu preusmjerile u izdvajanja u socijalne i ekonomske programe. Ipak jasno je da će provedba "smart defensea" u pojedinim zemljama naići na žestoki otpor. A kako pokazuju posljednje napetosti oko francuskog angažmana u Afganistanu, obostrano nepovjerenje je sasvim opravdano. Utoliko "smart defense" nije ništa više od simpatične ideje.

Autor: Christina Bergmann

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić