1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

'Svi ćemo ovdje još pocrkati'

U Berlinu je ove sedmice održana konferencija o sirijskim izbjeglicama na kojoj se raspravljalo o tome, kako im najbolje pomoći. Posjetili smo jedan logor u Libanonu gdje se izbjeglice mjesecima bore za život.

U malenom libanonskom mjestašcu Arsalu u blizini granice sa Sirijom je živo kao u košnici. Stalno se guraju nebrojene Toyote sa zatamnjenim staklima, velika terenska vozila i bučni motocikli po labirintu uskih ulica na cestama bez asfalta.

Neka vozila imaju registarske oznake Libanona, ali većina ih ima sirijske. To ima svojih razloga: od izbijanja rata u Siriji je više od 100 tisuća Sirijaca pobjeglo u Arsal, a svakog dana dolaze nove izbjeglice. Tamo živi jedva upola manje Libanonaca i kuće starosjedioca se čine izgubljenima u moru novih šatora.

U jednom od tih izbjegličkih logora živi i Mustafa. On je pobjegao iz razorenog Homsa i kad je 27-godišnjak stigao u Arsal u Libanonu, mislio je da je najgore prošlo. Dobio je šator za njega i njegovu peteročlanu obitelj i primao je pomoć od UNHCR-a. Sve to nije bilo mnogo, ali dovoljno da se nekako preživi.

Danas, godinu dana nakon što je došao, izgubio je svaku nadu. U međuvremenu je opet izgubio sve što je imao: već u proljeće se čulo da su u brda oko Arsala došli borci sirijske Fronte Nusra i Islamističke države, a u kolovozu su se bitke terorista sa libanonskom vojskom proširile sve do središta Arsala.

Die Lage der Flüchtlinge in Arsal

U Arsalu se u moru šatora još jedva vide kuće libanonskih starosjedioca

Po drugi puta bez ičega

Izbjeglice iz Sirije su dospjeli između dvije vatre: "Pucalo se na naš logor i morali smo bježati da bi spasili goli život. Iz daljine smo odjednom vidjeli kako svi naši šatori gore", žali se Mustafa. Taj dan neće zaboraviti, kad mu je i posljednje što je imao nestalo u plamenu. Pet dana su trajale borbe libanonske vojske s borcima iz Sirije, pet dana u kojima je i on i njegova obitelj morala izdržati u jednoj napuštenoj zgradi bez hrane i vode. "Svaki dan su djeca plakala od gladi i žeđi. Tražili su da jedu. Ja sam im stalno morao govoriti, ako izađem, ubit će me snajperisti", kaže Mustafa.

Nakon borbi su se uvelike pogoršali odnosi između libanonskih vojnika i izbjeglica u gradu. Osobito zato jer su sirijski islamisti zarobili nekoliko desetaka libanonskih vojnika. "Vojska je nakon toga sve nas Sirijce okrivljavala za to što se dogodilo. Optuživali su nas da smo zapravo zajedno sa džihadistima", svjedoči Mustafa. "Mnogi od nas su bili uhapšeni i saslušani. Zašto? Što smo učinili, osim što smo pobjegli da bi spasili glavu?"

Mustafa i njegova obitelj je tako opet ostala bez ikakvog krova nad glavom, ali taj put je bilo još gore. Mogao je dobiti šator, ali samo ako plati - preračunato; oko 120 eura, iznos koji je za Mustafu nedostižan imutak. Na kraju mu je pomogla jedna libanonska nevladina organizacija, Union of Relief and Development Associoations URDA koja im sada plaća smještaj u logoru gdje je i prije bio njihov šator.

Die Lage der Flüchtlinge in Arsal

Od borbi ovog ljeta je sve postalo još gore, osobito odnosi Libanonaca prema izbjeglicama

Od UNHCR-a više ni traga

Humanitarna organizacija Ujedinjenih naroda UNHCR i sve druge međunarodne organizacije su praktično nestale iz Arsala još od kako su ljetos tu vođene borbe. Naravno da je to glavna tema razgovora u dugim danima i još dužim noćima izbjeglica pa tako i Samar i tete njenog muža Šarihan i njene prijateljice Iman. "Kako ćemo preživjeti zimu? Nemamo benzina za peć, nedostaje nam hrane, pokrivača, tepiha i cipela za našu djecu", žali se Samar i pokazuje na sandalice pune rupa njenog trogodišnjeg sinčića.

Sudbina Samar je još jedna tragedija izbjeglica u Arsalu gdje je teško reći, koja je gora. Njen muž je prošle godine preživio moždani udar, ali je ostao nepokretan i nesposoban da se brine za obitelj. Kad su im se zalihe primakle kraju nakon borbi, onda se sama uputila u Zahle, glavni grad te pokrajine gdje je još uvijek ured UNHCR-a. Ali nije stigla daleko. Na nadzornoj postaji pred Arsalom su je zaustavili libanonski vojnici: "Tražili su nekakve dokumente koje nisam niti imala niti sam znala da postoje. Onda su me poslali nazad u logor", svjedoči Samar.

"Za nas i za djecu je Arsal zapravo ogromni zatvor na otvorenom. Ne možemo se vratiti u Siriju, niti možemo otići drugdje u Libanonu. Svi ćemo ovdje još crknuti", žali se Iman. I ona je mlada majka i drži u naručju svog petogodišnjeg sina. Mališanovo lijevo oko je razroko i to je počelo tek prije nekoliko dana. Iman se užasno brine i svakako ga je htjela odvesti nekom okulistu u Bejrutu. Ali i nju su zaustavili vojnici na izlazu iz grada.

Die Lage der Flüchtlinge in Arsal

Mnogima je vatra progutala i posljednje što su imali.

U Siriji mučen, u Libanonu pati

U susjednom šatoru Abu Ahmad kleči na prostirki na podu. I on hitno treba liječničku pomoć, jer 47-godišnjak je gotovo potpuno izgubio dar govora. Razlog je bila upala grla koja nije bila liječena i u šator dolazi i Mustafa da nam "prevodi" što Ahmad kaže - njegove šuškave riječi su jedva razumljive za one koji se nisu naučili slušati bolesnika.

Abu Ahmad dolazi iz Qusaira u Siriji, svojedobnog uporišta pobunjenika i Vojske slobodne Sirije. Prije otprilike godinu i pol su jedinice regularne, Asadove vojske osvojile Qusair uz pomoć libanonskog Hizbolaha. U Abu Ahmadovu kuću je upalo više od pedeset vojnika da bi ga uhvatili. Zašto, to niti danas ne zna. Tvrdi kako nema nikakve veze sa sirijskom oporbom. Otvara usta i pokazuje nam čeljust u kojoj još jedva da ima zuba. Zube su mu izvadili za vrijeme mučenja, palili su mu ruke i mučili ga elektro šokovima.

Sedam mjeseci su ga mučili svaki dan, kaže Abu Ahmad. A onda su ga jednostavno pustili na slobodu u blizini granice sa Libanonom. "U zatvoru se razbolio i od onda više ne može govoriti", objašnjava nam Mustafa. Abu Ahmad se i u Arsalu opet osjeća kao u zatvoru. Ako opet izbiju borbe, on i tisuće drugih izbjeglica sjede u zamci. Naravno da njihovi šatori nisu nikakva zaštita od metaka, raketa i granata. Mustafa zaključuje: "Pobjegli smo iz Sirije zbog rata. Ali rat nam je za petama."