Svi žele Ivu Andrića!

List TAZ o svojatanju Ive Andrića piše:

“U godini u kojoj bi se trebala proslavljati 50.obljetnica dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, vodi se spor oko toga ko ima pravo da bude nositelj autorskih prava ovog pisca. Bivše jugoslovenske republike: Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina ga žele prisvojiti kao da je ovim mladim državama nastalim iz Titove Jugoslavije potreban nacionalni pisac kako bi osigurale svoju nezavisnost. Ili, pak dokaz za to da je onaj drugi uvijek bio negativac. Zbog toga što je Andrić pisao na srpskom jeziku, srpski književnici zaključuju da je u stavrnosti bio Srbin. Za Hrvate, on je bio Hrvat jer je kao takav rođen. O tome se upravo vodi spor pred sudom.

Riječ je o bizarnom sporu koji govori mnogo o tome kakvo je stanje u državama koje su prije dvadeset godina počele proglašavati nezavisnost i čija je sudbina takva da ih još uvijek označavaju kao države bivše Jugoslavije. Andrić je međutim i lik koji bi se savršeno mogao iskoristiti kao nacionalni heroj. Rođen je 1892. godine u Dolcu nedaleko od Travnika. U mladosti se borio kao član jedne bosanske grupe otpora protiv Austro-ugarske monarhije. Kasnije, u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bio je diplomata. Tokom Drugog svjetskog rata on se povukao iz politike i počeo da piše romane od kojih je najpoznatiji Na Drini ćuprija, koja je postala simbol bratstva i jedinstva u Socijalističkoj Jugoslaviji“, piše TAZ.

Posljednja Guidina šansa

Njemački ministar vansjkih poslova Guido Westerwelle izložen je sve većoj kritici jer je prošle sedmice pored ostalog rekao da je do svrgavanja Gadafijevog režima došlo ponajviše zbog sankcija prema Libiji koje je podržala Njemačka, a ne zbog vojne intervencije NATO-a.

List Maerkische Oderzeitung piše:

„Uspješna politika ne zasniva se samo na vanjskim odnosima već i na pouzdanosti i jasnim koordinatama. Ono što je Westerwellea načinilo uspješnim opozicionim političarem je njegova apsolutna odlučnost da sa demokršćanima u zemlji počne voditi drugačiju politiku. Kada  je zahvaljujući svojoj retoričkoj nadarenosti to i uspio i kada je stigao do cilja, brzo je izgubio sjaj. To on međutim nije primjetio tako da i dalje slavi sam sebe. U redovima liberala (FDP-a) raste spoznaja da je konačno razdvajanje od Westerwellea kao šefa stranke bio samo prvi korak u procesu potpunog razdvajanja,” piše Maerkische Oderzeitung. 

 List Suedwest Pesse o istoj temi piše:

„Bez obzira da li je riječ o Saddamu Husseinu, Zine al-Abidin Ben Aliju ili Basharu al-Assadu – zbog ekonomskih sankcija nijedan od ovih diktatora nije izgubio svoje mjesto. Hussein je morao otići zbog vojne intervencije, Ben Ali zbog pritiska sa ulice, dok se Assad i dalje bori protiv svog naroda. Bivši libijski vlastodržac Muammar al-Gaddafi vodi rat protiv svojih građana. Nadajmo se da će se taj rat uskoro završiti zahvaljujući angažmanu NATO-a. 

Promjena vlasti u Libiji je sramotan primjer za njemačku vanjsku politiku. Westerwelle je najprije istakao da je do promjene vlasti u Libiji došlo zbog uvedenih ekonomskih sankcija. Tek kasnije je popustio pritisku političkih protivnika, svoje sopstvene stranke i kancelarke koja ga je ostavila samog, i pohvalio je vojni angažman NATO-a. Njemačka vlada pet mjeseci nakon početka vojne intervencije u Libiji pokušava pronaći novu poziciju koja će joj omogućiti da sudjeluje u obnovi naftom bogate Libije. No vanskopolitički utjecaj i pouzdanost  Njemačke su zbog političkog cik-cak kursa odavno narušeni. To što liberali Westerwelleu žele dati još jednu, posljednju šansu, cijelom svijetu pokazuje koliko je politički slab ministar vanjskih poslova“, piše list Suedwest Presse.

Autor: Belma Fazlagić-Šestić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić