1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Sve cesci zahtijevi za produzenjem radnog vremena u Njemackoj

Veliki koncerni u Njemackoj sve cesce pokusavaju produzenjem radnog vremena, bez istodobnog povecanja placa, smanjiti troskove proizvodnje i povecati konkurentnost na svjetskom trzistu

default

Trend produzenja radnog vremena bez povecanja placa u malim je poduzecima prisutan vec godinama. Kada neka firma ima probleme sa troskovima proizvodnje, zaposleni su u pravilu spremni na ustupke, i to zu suglasnost sindikata. Motto glasi: bolje duze raditi nego izgubiti posao. Buduci naime da se novi radni sati ne placaju, time opadaju troskovi na ime placa, sto dovodi do vece konkurentnosti poduzeca.

Novost je da sada i veliki koncerni posezu za tim modelom. Tako je primjerice Siemens na taj nacin ocuvao 4000 radnih mjjesta u Njemackoj, koja bi inace bila prebacena u zemlje istocne Evrope.

Sada i drugi zele slijediti taj primjer. U osnovi se radi o odustajanju na 35-satni radni tjedan, i povratku na 40-satni, bez povecanja placa.

Sef Siemensa heinrich von Pierer je svoje zaposlene uspio uvjeriti u nuznost te mjere. Upravi DaimlerChryslera to ne polazi za rukom. Sef Siemensa je pritom mogao ukazati na gubitke koje koncern ostvaruje u proizvodnji mobilnih telefona. Kod daimlerChryslera je situacija, medjutim, drugacija. Od 5,7 milijardi Eura dobiti citavog koncerna, preko 3 milijarde je zaradio samo odjel proizvodnje automobila. To znaci da usprkos svih privilegija zaposlenih, i usprkos visokih placa, oni jos uvijek privredjuju veliku dobit. Usprkos svemu tome, uprava zeli smanjiti troskove placa za ukupno 500 miliona Eura – u suprotnom se prijeti ukidanjem 6000 radnih mjesta u podrucju Stuttgarta – gdje se nalazi i centrala koncerna – i njihovim premjestanjem na sjever zemlje, u Bremen, ili u Juznu Afriku.

DaimlerChrysler probleme sa troskovima za place ima samo u Stuttgart – tamosnji radnici dobijaju posebne premije za nocni rad – koji zapocinje vec od 12 sati u podne, te primjerice pauzama od pet minuta za svaki sat. Kada se racuna citava godina, zaposleni u Stuttgartu rade dvije sedmice manje nego primjerice zaposleni u Bremenu.

Ali radnici iz Bremena su solidarni u protestu sa svojim kolegama sa juga. Oni znaju da ako upravi uspije da na jednoj strani sprovede svoj program stednje, uskoro se to moze ocekivati i na drugoj.

Osimk toga opravdana je ljutnja zbog visokih premija za menadzere i njihovih promasenih megalomanskih planova. Milijarde koje su na taj nacin izgubljene takodjer su proizvedene u konstrukcionim uredima i na pokretnoj traci.

Mnoge velike firme pazljivo prate sukob u DaimlerChrysleru. Bez obzira kako se on rijesi, to ce se shvatiti kao primjer: ukoliko uprava koncerna uspije u svojim planovima, drugi ce ich slijediti. I oni cfe pokusati produzenjem radnog vremena bez povecanja placa povecati dobit i konkurentnost na trzistu. Ali bez obzira na argumente koji zvuce razumno, brutalan nacin na koji uprava DaimlerChryslera zaposlene ucjenjuje - ili duze radno vrijeme, ili ukidanje radnih mjesta – malo pomaze u pronalazenju postojecih problema.