Svaki veliki umjetnik ima svoj poligon za utrku

Filharmonija New Yorka je najstariji orkestar u Sjedinjenim Američkim Državama. Lorin Maazel je na mjesto direktora ove Filharmonije postavljen 2002. godine. Na njegovo mjesto će u sezoni 2008.-2009. doći Alan Gilbert. Orkestar je nedavno završio evropsku turneju, koja je trajala tri sedmice, a kao posljednje mjesto nastupa odabran je Betovenov festival u Bonnu, gdje je izvođena Anton Bruknerova (Bruckner) Osma simfonija.

Maazel smatra kako su mnogi nastupi ove Filharmonije bili uspješni. Nastupi na Betovenovom, Brahmanovom, Čajkovskom i Malerovom festivalu ostavili su jak utisak. Pored toga, američki filharmonijski predstavnici su do sada imali dvije velike turneje. Jedna je bila u Japanu, a druga u SAD-u.

Ponosni umjetnici

Maazel je rekao: „Mislim kako je ova Filharmonija odličan kandidat za prvo mjesto u svijetu muzike, mada ne vjerujem u uspoređivanje. Svaki veliki umjetnik i svaki veliki orkestar ima svoj „poligon za utrku“. Ali sve u svemu smatram kako je ovaj orkestar zapanjujući i veoma sam sretan što ga ljudi širom svijeta prepoznaju i priznaju.“

Aktuelni dirigent Filharmonije New Yorka kaže kako je od ovog orkestra mnogo naučio, a posebno na ljudskom nivou. Tvrdi da su svi članovi vrlo predani muzičari koji sami sebi postavljaju visoke standarde, te kaže: „Vrlo su ponosni na svoj posao. Isto tako su ponosni što pripadaju Filharmoniji New Yorka.“

U 168 godina postojanja ova Filharmonija je imala oko 2. 000 stalnih članova. Tek na kraju ove sezone, nakon 60 godina sviranja, u penziju odlazi prvi svirač klarineta. „To je vjerovatno i neki rekord. Eto to je ono što sam naučio od njih“, rekao je dirigent.

Maazel smatra kako je on u Filharmoniju unio mladost i elan. Naime, u početku njegovog mandata ovom orkestru je nedostajalo samopouzdanja i muzičke discipline. On je onda angažovao oko 25 mladih virtuoza, koji su u Filharmoniju unijeli svježinu. Sada je, kako kaže, ovaj orkestar pun nade i entuzijazma i sada muzičari, puni samopouzdanja, sviraju mnogo bolje, baš kao što pravi profesionalci i trebaju svirati.

Festival u Virdžiniji

Lorin Maazel je predvodio i simfonijski orkestar Toscanini u Italiji i, kako kaže, nastavit će i dalje saradnju sa njima, kao dirigent-gost. Također radi i u Kući opere u Toskani. Tamo je pod dirigentskom palicom vodio operu pune četiri godine, ali će krajem 2009. i njih napustiti i, kako kaže, postat će nazavisni dirigent, koji će raditi po svojoj želji.

O svom budućem radu Maazel kaže: „Za budućnost imam velike projekte. Zahtjevi za operom „1984“, koju sam sam napisao, su veći sada, nego ikad prije. Toliko ima zahtijeva za izvođenjem ove opere da ni sam ne znam kako ćemo sve stići organizovati. Poslije ću, također imati više vremena za komponovanje. Od kako sam 2005. godine završio moju operu, nisam stigao zapisati niti jednu notu. Zbog toga mi je žao. No, već sad imam nekoliko projekata, na kojima ću raditi kad završim sa vođenjem opere u Italiji i filharmonije u New Yorku.“

Maazel će osnovati i mali festival u Virdžiniji, koji će nazvati Castleton festival. Otvorenje ovog festivala se očekuje na 4. juli, Dan nezavisnosti SAD. Na ovom festivalu se planira izvođenje opera. Veliki dio vremena će se posvetiti i podučavanju talentovane omladine. Najveći stručnjaci će podučavati pjevanje, dirigovanje i sviranje.

Velika djela ne umiru

Ovaj poznati dirigent je veliki ljubitelj Antona Bruknera. Na skoro svim svojim nastupima predvodio je sviranje njegove Osme simfonije. Maazel tvrdi kako remek djela i veliki majstori muzike nikad ne umiru, pa kaže:

„To sam primijetio više puta. Nedavno smo bili u Kini. Ne mislim da Kinezi slušaju ovakvu vrstu muzike svaki dan, bar ne ovakvu kakvu mi sviramo. Dok smo izvodili Bruknerovu Osmu simfoniju, oni su izgledali kao da se pred njima otvorila knjiga čuda. Svaki koncert je bio prepun mlađe publike. Niko im nije ništa objašnjavao, ali nije ni trebao. Remek-djela govore sama za sebe.“

On još kaže kako će Bruknerova djela, ako se pravilno izvode, uvijek naći put do srca publike. Remek-djela su ostavljena na milost i nemilost izvođačima. Maazel kaže da se oštro protivi izvođenju opera samo da bi se masa zadovoljila i da bi se napunio džep velikih direktora. Smatra kako neki izvode operu kako bi publici iznijeli i dio svojih problema, a pozorišta za to ne služe. Ona su tu da bi se djelo izvelo u što lakšem tonu i da bi se sva njegova ljepota u svem svom svjetlu približila publici.

Divlja, ali zdrava i razumna

O karakteru djela Maazel kaže: „Kad neko govori poput mene, optuže ga da je konzervativan. Ali, pogledajte moju operu „1984“, nemoguće ju je okarakterisati kao konzervativnu. Ona je divlja, moderna i savremena. Ali, ona je u isto vrijeme razumna i zdrava. Mislim kako treba učiniti sve kako bi se nezdravi i nestabilni ljudi držali podalje od ove muzike. Tako bi smo svi skupa učinili Betovenu, Verdiju, Pučiniju i Mocartu veliku uslugu. No, i bez toga oni će preživjeti. Njihova muzika uvijek sve preživi.“

U svijetu muzike kažu kako će svi „nevažni“ ljudi nestati i bit će zaboravljeni. No, niko neće zaboraviti jednog Pučinija. Zbog ovakvih tvrdnji Maazel je odlučan u osnivanju svog malog festivala. Želi da prava publika ima priliku čuti pravu operu. Ekskluzivno će se izvoditi djela jednog od najvećih pisaca opere ikada, Benjamina Britena. Njegova djela su veoma moderna i u isto vrijeme zdrava i razumna.

Maazel smatra kako će sa Castleton festivalom uspjeti sačuvati ovu muziku od nezdravog spektakla, te kaže: „Jedina stvar koja će imati učinka je nuđenje alternativnih rješenja. To ćemo pokušati sa Castleton festivalom u Virdžiniji. Neka to bude alternativno rješenje.“