1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Sudbina Sirije je u Putinovim rukama

Karsten Kintop
24. januar 2017

U Kazahstanu bi trebalo postaviti temelj mira u Siriji. Između predstavnika vlade i pobunjenika su delegacije Rusije, Irana i Turske. Nije im svejedno ko će ubuduće imati koliku vlast u Damasku, ocjenjuje Karsten Kintop.

https://p.dw.com/p/2WJc6
Kasachstan Syrien Friedensgespräche in Astana
Foto: Reuters/M. Kholdorbekov

Više stotina hiljada mrtvih, mnogo miliona ljudi u zbjegu, veliki dijelovi zemlje su prah i pepeo – ljudi u Siriji se nadaju da će rat u njihovoj zemlji poslije gotovo šest godina konačno da se okonča. To će narednih nedjelja u velikoj mjeri zavisiti od Rusije.

U Astani se postavlja temelj za dalje razgovore

Pregovori u Astani su vrhunac u dosadašnjoj ulozi Kremlja u ovom sukobu. Ruski predsjednik Vladimir Putin je hiljadama napada svoje avijacije ojačao sirijskog predsjednika Bašara al Asada. Zbog njega je propao pokušaj opozicije da svrgne Asada vojnim sredstvima. Putinu lično uopšte nije stalo do njega, ali šef Kremlja želi da spasi Asadov režim kako bi Sirija ostala saveznik na Bliskom istoku.  

Carsten Kühntopp
Karsten KintopFoto: BR/Foto: Theresa Högner

Pošto je rusko vojno angažovanje u Siriji vrlo skupo, izgleda da Putin sada nastoji da politički okonča sukob. On zna da vojno rješenje nije moguće, a i da jeste, cijena bi bila previsoka za rusku državnu kasu. Zato je sada organizovao pregovore u Astani. Tamo će sa predstavnicima sirijske delegacije razgovarati isključivo vođe naoružanih grupa – sve sami komandanti sa terena, ali nijedan opozicioni političar.

Putin želi da ovim razgovorima ojača krhko primirje. Tako bi trebalo omogućiti ponovno pokretanje procesa političkog pregovaranja – sljedećeg mjeseca u Ženevi, pod okriljem Ujedinjenih nacija. Pametno je to što Putin Astanu ne smatra kontramanifestacijom u odnosu na Ženevu.

Putin mora da uspostavi kontrolu nad Asadom

Na početak razgovora u Kazahstanu je, doduše, bacila sjenku sirijska avijacija koja i dalje bombarduje ciljeve u Siriji kako joj je volja, baš kao da nema nikakve obustave vatre. Vlada se vajka da gađa samo teroriste na koje se obustava vatre ne odnosi. Lako je pretpostaviti da Asad računa s tim da će dogovor o primirju propasti; možda se čak tome i nada. Jer, on zna da, dokle god traju borbe, neće biti nikakvih političkih pregovora na kojima bi moglo da se razgovara i o njegovoj budućnosti.

Tu smo opet kod Putina: ako on želi da političkim procesom osigura svoje vojne uspjehe, mora da se pobrine i da konferencija u Astani uspije. To jest, mora da se pobrine za to da se Asad pridržava dogovora o obustavi vatre. Putin ima potreban uticaj; bez podrške Rusije i drugih stranih sila, Asad bi bio vrlo brzo skončao.

Ukoliko sirijska avijacija i poslije Astane bude nastavila sa bombardovanjem po volji Asada, nasilje bi u Siriji uskoro moglo da dostigne nivo koji je imalo prije primirja. Okončanje sukoba sada zavisi prije svega od Putina.