„Stvara se atmosfera za nešto jezivo“

Napomena redakcije (11.08.2020): O Rajneru Hesu ima novih informacija. Okružni sud u Leonbergu u saveznoj pokrajini Baden-Virtemberg osudio ga je 24. juna 2020. za prevaru na osmomjesečnu uslovnu zatvorsku kaznu i na 80 sati društveno korisnog rada. Hes je optužen da je prošlost svoje porodice i sjećanje na žrtve Holokausta koristio za ilegalno lično bogaćenje. U toku postupka upućeno je i na registar o prethodnim kaznama. Presuda je u međuvremenu stupila na snagu. Dojče vele nije bio upoznat s ovim okolnostima u vrijeme kada je ovaj tekst objavljen.

***

Eva Mozes Kor, preživjela logorašica iz Aušvica, je 2014. godine simbolično usvojila Rajnera Hesa, unuka komandanta tog logora. Njih dvoje su u Aušvicu potpisali zavjet o zajedničkom nastupu u borbi protiv rasizma, antisemitizma i ksenofobije, a o njihovoj priči novosadski novinar Aleksandar Reljić snimio je dokumentarni film „Enkel" („Unuk").

Autor je film posvetio sjećanju na 10.000 Jevreja iz Bačke koji su ubijeni u Aušvicu. U intervjuu za DW kaže da se ova priča od drugih o Holokaustu razlikuje po tome što je njen glavni motiv – praštanje.

Ko je Rajner Hes?

Rajner Hes je unuk komandanta Aušvica Rudolfa Hesa. Njegov otac, njegove tetke i stric su živjeli u vili komandanta Aušvica. Dvorište u kojem su se igrali samo je zid dijelio od logora smrti. Živjeli su na sto metara od krematorijuma. Njegov djed je počeo u logoru Dahau, a od samog početka Aušvica bio je njegov komandant.

Pročitajte i: Ćutanje o Holokaustu u Jerusalimu Balkana

Neki bi rekli da je upravo on najmonstruozniji zločinac u istoriji čovječanstva, koji je prvi oprobao efikasnost ciklona B i ubijanje gasnom komorom. On je osmislio cijelu industriju smrti, ubijanje i uklanjanje dokaza kremiranjem.

Kada je Rajner Hes kao dijete prvi put otišao u Dahau, posumnjao je da je Rudolf Hes kojeg su spominjali njegov djed. Došao je kući i pitao oca, ali mu je on odgovorio da to nije njegov djed, nego Hitlerov zamjenik (zamjenik Adolfa Hitlera zvao se Rudolf Heß, a komandant Aušvica Rudolf Höß). Kada je shvatio o čemu se radi i koliko su ga lagali, Rajner je sa 15 godina pobjegao od kuće. U 39. godini doživio je srčani udar, pao u komu i poslije toga počeo da se bavi Holokaustom.

Tada upoznaje Evu?

Eva Mozes Kor je 1944. godine iz rumunskog gradića koji je bio dio mađarske okupacione zone deportovana sa sestrom bliznakinjom, dvije starije sestre i roditeljima u Aušvic. U prvih pola sata ostala je siroče, i sa sestrom ušla u program Mengeleovih eksperimenata.

Cijelog života se borila da dođe do Mengeleovih dosijea, kako bi saznala šta su zapravo nacistički doktori radili. Stupila je u kontakt s nacističkim doktorom Munhom iz Aušvica koji joj je ispričao način na koji je funkcionisala gasna komora. To dugo nakon oslobođenja nije bilo poznato.

Učili smo da iz nekih tuševa izlazi gas. Ne, oni su iz jedne rupe na krovu bacali ciklon B u granulama i on se u dodiru s vodom na patosu pretvarao u gas. Oni koji su bili slabiji odmah su padali mrtvi, a oni jači su se penjali preko tih leševa. Kad bi pao i onaj posljednji koji je uspio da se popne do vrha, doktor Munh bi kroz prozorčić konstatovao da su svi mrtvi i potpisivao samo jednu zajedničku smrtovnicu za 2.000 ljudi.

Za nju je bila velika stvar da joj jedan esesovac prizna Holokaust, htjela je da mu se zahvali i napisala mu je pismo oprosta. Kada je to učinila, shvatila je koliki teret je skinula sa svojih leđa i koliko ju je taj oprost oslobodio sve one viktimizacije koju je doživljavala decenijama nakon oslobođenja.

Njeno propovijedanje oprosta je Rajneru bila inicijalna kapisla da je kontaktira. Napisao joj je da bi on volio da bude njen unuk, a ne unuk Rudolfa Hesa. Sreli su se u decembru 2014. u Aušvicu i tu su na kraju potpisali zavjet o simboličnom usvajanju.

DW: Kad su prevazišli unutrašnje borbe, koliko je teško bilo suočiti se sa društvom – je li njihova odluka prihvaćena od zajednice preživelih?

Aleksandar Reljić: Eva je danas u svijetu preživelih logoraša jedinstvena u svakom smislu, ali ne tako omiljena, jer se smatra da je nedopustivo da oprosti nacistima ono što su radili. Ali vrlo je čvrsta u tom svom stavu i ta vrsta praštanja je njen vid borbe protiv mržnje u svijetu ksenofobije, antisemitizma. Međutim, definitivno su oboje neprihvaćeni i mislim da i moj film nije toliko prihvaćen, baš zbog toga što se bavi time. Svijet je navikao da sve gleda crno-bijelo.

Pročitajte i: Kako govorimo o zlu

DW: A kako je na sve to reagovala Rajnerova porodica?

Reljić: Kada je otišao od kuće, a posebno onog momenta kada je počeo da izlazi u javnost, Rajner je u porodici označen kao crna ovca. Sa njima više nema nikakve kontakte, ali ima svoju veliku porodicu i, kako kaže, zapravo je to što se bori protiv negacije Holokausta, tvrđava kojom štiti svoju djecu i unučiće od tog naslijeđa. Ima i organizaciju koja okuplja nacističke potomke koji su se suočili sa zločinima predaka i prilično je aktivan u kontaktima s preživjelima, ali i u istraživanju nacističkog novca opranog poslije Drugog svjetskog rata, za koji se smatra da se i danas šeta po švajcarskim bankama.

DW: Tebi ovo nije prvi put da se baviš Holokaustom. Šta te vuče na te teme?

Reljić: Nije, počeo sam 2013. u decembru da radim film o jugoslovenskom sjećanju na žrtve Aušvica i Holokausta. Izložba koja je postojala u jugoslovenskom paviljonu u Aušvicu bila je jedna od prvih, ali je početkom ratova na prostoru bivše Jugoslavije zatvorena, jer više nije bilo države koja bi održavala taj muzejski prostor. Tek je sredinom dvijehiljaditih počela rasprava o tome da li će slovenački paviljon biti otvoren, hrvatski i ostali. Onda je Unesko odgovorio da su to bile jugoslovenske žrtve i da bi trebalo napraviti zajedničku izložbu. Znači, opet je neko sa strane došao i rekao ovim našim malima ovdje da neke stvari nisu za igranje i da bi trebalo razmišljati u odnosu na kontekst u kojem su ti ljudi stradali.

Onda su 2008. počeli prvi pregovori na nivou eksperata koje su delegirale vlade šest bivših republika i cijeli proces je bio daleko od očiju javnosti. Mene je zanimala izložba i ja sam prilično slučajno nabasao na priču o pregovorima i htio sam da kroz priču o paviljonu ispričam o jugoslovenskom sjećanju na žrtve. Kada sam 2015. konačno sklopio emisiju i htio da je emitujem 27. januara na godišnjicu, gledao sam i druge televizije da vidim kako se izvještava. Tada sam naletio na emisiju u kojoj se Rajner Hes uživo uključivao u program iz Krakova. Oduševio me je, krenuo sam da ga istražujem i našao tekst o tome kako ga je usvojila preživjela logorašica. Istog trenutka sam shvatio da ja moram da napravim film o tome.

DW: Pravio si filmove i o ratovima devedesetih. Postoje li neki Eva i Rajner i na prostoru bivše Jugoslavije?

Reljić: Ono što je mene otjeralo u ovaj posao jesu upravo ti ratovi i klinačka zaljubljenost u istoriju Drugog svjetskog rata. Ono što se početkom devedesetih dešavalo ovdje odmah je sa sobom donelo reviziju te istorije, i sve vrijeme mi je motor veza koja postoji između ondašnjih i posljednjih zbivanja. To je bila frustracija zbog koje sam se uhvatio u koštac s novinarstvom već sa dvadesetak godina. Priča o ljudima koji su se svojom hrabrošću opirali nacionalizmu, zločinima i ukazivali na njih u trenutku kada su se dogodili ima stvarno mnogo.

Pročitajte i: Zaboravljen i potisnut: Holokaust u Srbiji i Hrvatskoj

Ima i mnogo ljudi koji su baš zbog toga stradali. Srđan Aleksić je vjerovatno najpoznatiji primjer. Radio sam i film Heroji bitke za ranjenike o doktorici Dušanki Vujasić i Peru Daciću iz Goražda, koji su ubijeni zato što ih je njihova strana smatrala izdajnicima. Oni su prosto odbijali da politika na bilo koji način utiče na njihov život, pa čak i kada su vihoru rata direktno involvirani u sve što se dešavalo oko njih. Oni su ostali u bolnici u Goraždu da pomažu ranjenicima i na kraju stradali – ona od granate ispaljene iz Foče na bolnicu, a Pero Dacić dok je prevozio ranjenike. Za njega se čak i ne zna tačno, ali se tvrdi da ga je Milan Lukić zaklao na višegradskom mostu i bacio u Drinu.

DW: Jesmo li barem nešto naučili iz svih tih priča?

Reljić: Ljudi koji ne mrze uvijek vole da pogledaju te priče da bi pronašli utemeljenje za svoje mišljenje, da bi im bilo lakše, da bi imali neku vrstu oduška u odnosu na ono što ih pritiska kao masovna pojava mržnje, relativizacije, kompromisa. A ljudi koji mrze uvijek će izokrenuti taj sadržaj, drugačije ga tumačiti, pitati što se baviš muslimanima kad ima srpskih žrtava, što Jevreji, pa oni su vladali svijetom... Cijela ta relativizacija zločina, negiranje, pa pronalaženje sijaset uzroka i razloga za zločine, služe samo kako bi im bilo udobno u mišljenju koje je ignorantsko, neznalačko i prije svega komotno.

DW: Je li onda moguće da nam se sve to ponovo dogodi?

To je uvijek pitanje politike – koja vrsta politike je potrebna da bi građanima skrenula pažnju sa suštinskih problema. Sada je, na primjer, potpuno normalna stvar da se u Srbiji, ovakvoj kakva je, rehabilituje Milan Nedić i kaže da on nije ubijao Jevreje. Ne, nije, on je samo Gestapou davao spiskove ljudi i samo je njegova policija privodila i predavala Gestapou Jevreje, Rome, Srbe, komuniste, neposlušne.

Ovo u čemu danas živimo je stvaranje atmosfere za nešto jezivo grozno u svakom smislu. Ne vidim baš svjetlu budućnost. Desnica svuda raste, desnica je ovdje opšta pojava, zaoštravaju se odnosi i kopaju rovovi. I sam Rajner Hes ispred kule Aušvica objašnjava švedskim studentima današnju situaciju riječima: „Danas kada uzmete Majn kampf, umjesto riječi Jevrejin stavite musliman i to je ono što se trenutno dešava u svijetu."

*Aleksandar Reljić, 1974, je novinar u dokumentarno-obrazovnom programu Radio-televizije Vojvodine. Tokom dvadesetogodišnje novinarske karijere bio je autor dokumentarnih filmova, emisija i reportaža na temu ljudskih prava, ksenofobije, ratnih zločina i međuetničkih odnosa, uglavnom na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android