‚Stranac’

„Rekordan broj stranaca koji su uzeli njemačko državljanstvo zabilježen je 2000. godine. Tada je pasoš uzelo 186.700 osoba koje su se u međuvremenu uselile u Njemačku. Međutim, u narednih osam godina interesovanje se postepeno smanjivalo tako da je 2008. godine taj broj praktično prepolovljen. Tada je registrovano 94.500 stranaca koji su dobili njemački pasoš. Prema navodima Njemačkog zavoda za statistiku, u narednoj 2009. godini je zabilježen blagi porast novih državljana stranog porijekla: ukupno 101.600, što je predstavljalo povećanje od 5,7 odsto. Zanimljivo, od svih saveznih zemalja, njemački pasoš među strancima je najomiljeniji u Hamburgu i u Hessenu, što opet ukazuje na poboljšanje integracije u metropolama kao što su Hamburg i Frankfurt, ali i na internacionalnost tih gradova na rijekama Elbi i Maini. No, suprotno tome u multikulturalnom glavnom gradu Njemačke, Berlinu, kao i u saveznoj zemlji Saarland – u kojoj ekonomija nije baš na zavidnom nivou – broj onih koji su dobili njemački pasoš je sasvim dole na kraju ljestvice. Ipak, na osnovu sve većeg broja podnesenih zahtijeva za sticanjem njemačkog državljanstva, tokom posljednjih nekoliko godina, može se zaključiti da ni pooštreni zakoni, kao ni poznata debata koja se vodila nakon objavljivanja knjige njemačkog ekonomiste Thile Sarrazina, u kojoj on negativno govori o strancima, nisu uticali na zanimanje za njemačkim državljanstvom“, piše list „Frankfurter Allgemeine Zeitung“.

Stranac

Magazin njemačkog lista „Süddeutsche Zeitung“ donosi zanimljiv tekst o jednom Bosancu u Njemačkoj. Pod naslovom „Stranac“, „Süddeutsche Zeitung Magazin“ piše:

„Kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, Žilo Demirović je upoznao svoju suprugu u njemačkom gradu Paderbornu. U teškim vremenima oni su postali nerazdvojni. Žilo kaže: 'Ja sam u Jugoslaviji igrao rukomet u prvoj ligi. U junu 1991. bio sam povrijeđen i kao turista sam došao u Njemačku. Nakon što je u mojoj zemlji odjednom izbio rat, nisam se više mogao vratiti jer bi inače bio uvučen u sve to. Na svu sreću, pečat na mom pasošu je izblijedio tako da niko nije mogao utvrditi koliko dugo već boravim u Njemačkoj. U novembru sam upoznao Petru u jednoj kafani u Paderbornu. Tada sam znao samo jednu jedinu rečenicu na njemačkom i pitao sam je: ‚Da li slobodna?'.

Ponadao sam se da neće pomisliti: Kakav idiot. Ali onda je sve krenulo samo od sebe. Ona je visoka: 1 metar i 87 centimetara, ali i ja sam visok tako da sam je nekako uvijek gledao odozgo. Naredni dan smo bili skupa. Zahvaljujući Petri brzo sam naučio njemački i počeo da studiram nešto što je imalo veze sa sportom. Ona je studirala modni dizajn. Od prvog dana smo bili veoma bliski i devet mjeseci smo spavali u jednom krevetu koji je bio širok samo 90 centimetara. Prošli smo zajedno mnogo toga. Meni finansijski nije dobro išlo. U maju je bombardovan moj rodni grad Tuzla tako da do ljeta nisam mogao doći do moje familije u Bosni. Petra je tajno skupljala novac i slala mojim roditeljima. Ništa o tome nisam znao. Tek u jesen 1995. ponovo sam bio u Bosni. Kuće su bile oštećene, ulice uništene. U Bosni te kao muškarca tretiraju kao pašu, majka ti u 4 sata noću donosi vruću supu u krevet – svejedno što si već odavno odrastao. Nije jednostavno sa mnom, to znam. Kada se Petra službeno iz Paderborna morala preseliti u Bielefeld i ja sam išao s njom', kaže Žilo Demirović. Danas ovaj 48. godišnjak živi u Bielefeldu, u centru grada, u kući sa velikim vrtom. Tamo je u međuvremenu otvorio bar, klub i restoran koji se zove „Milestones“. U podne tu dolaze njegovi sinovi Yassin (8) i Malik (5 godina) da jedu, a navečer se tu okuplja cijeli grad. Žilo dalje priča: ‚Jednog dana, po dolasku u Bielefeld, pao sam na koljena i zapitao Petru da li će se udati za mene. 'Bez sumnje' – kazala je. Naša svadba je bila najveći party koji je ikada ovdje u „Milestonesu“ proslavljen. Do danas mi djelimo sve, čak i našu bankovnu kartu“, piše njemački list „Süddeutsche Zeitung Magazin“.

Priredio: Senad Tanović

Odg. ured.: Mehmed Smajić