Stop sirovinama sumnjivog porijekla

Organizacija „Sirovine za bolji svijet“ se zalaže za bolje i provjerene standarde u eksploataciji sirovina. Litijum za baterije, zlato za mobilne telefone, telur i indijum za solarne ćelije, volfram za nerđajući čelik, dijamanti za nakit i bušilice: Njemačka uvozi skoro sve industrijske sirovine iz zemalja u razvoju. Zbog velike potražnje u svijetu i malih količina dostupnih sirovina rastu njihove cijene: njemački proizvođači već brinu o podmirivanju potražnje.

Čak i ako cijene na svjetskim tržištima nastave da rastu, mnoge posljedice zapravo neće biti uračunate u cijenu. Eksploataciju sirovina često prati ugrožavanje prirode i kršenje ljudskih prava, profiteri finansiraju korumpirane političare i oružane konflikte. Sve više nevladinih organizacija u Njemačkoj zahtijeva uvođenje obaveznih socijalnih i ekoloških standarda za proizvođače u toku čitavog proizvodnog lanca. Organizacija „Sirovine za bolji svijet“ smatra da je država dužna da reaguje, ali i potrošači.

„Trenutno je problem što većina krajnjih korisnika u Njemačkoj ili Evropi uopšte ne zna odakle dolaze sirovine, a nerijetko i preduzeća koja rade sa metalima nemaju baš najjasniju sliku o njihovom lancu snabdijevanja. To je dovelo do toga da se u područjima eksploatacije veoma malo pažnje obraća na lokalno stanovništvo i prirodu, upravo zato što se niko o tome ne raspituje“, kaže Fridel Hic-Adams sa Instituta Sidvind, koautor studije „Im Boden der Tatsachen“

Za potrebe studije su Hic-Adams i njegove kolege posmatrali više rudarskih krajeva na tri kontinenta i svuda su naišli na ozbiljne probleme. Da li je na kraju kriv kupac? Ne, kaže naučnik, to bi bilo previše odgovornosti. „Kada potrošač kupi mobilni telefon u kome ima izuzetno malih količina zlata ili tantala - nije moguće od njega zahtijevati da zna porijeklo ovog metala.“

Za transparentnost moraju brinuti proizvođači

Zahvaljujući takozvanoj Dod-Frank-odredbi, jednom zakonu u SAD, ova je priča došla na dnevni red. Zakon obavezuje firme iz SAD, ali i inostrane firme kotirane na američkim berzama, da objave odakle dobijaju sirovine i koliko plaćaju lokalnim vlastima. I njemački proizvođači su tako pod pritiskom, kaže Hic-Adams, jer su usko povezani sa američkim tržištima.

„Sprovedu li SAD zakon zaista tako kako je trenutno u planu, i njemački preduzetnici će morati da se uhvate u koštac sa svojim lancima snabdijevanja. Trenutno se mnogi takoreći bore i rukama i nogama te lobiranjem u saveznoj vladi kako bi preduprijedili uvođenje takvog zakona ovdje.”

U globalnoj tržišnoj ekonomiji većina sirovina se miješa sa drugim recikliranim materijalima. Kako je onda uopšte moguće otkriti porijeklo sirovine? Uz pomoć Njemačkog saveza za geologiju i sirovine trenutno se u Centralnoj Africi razvijaju sertifikovani snabdijevački lanci. Radi se o kaliju i volframu, važnim industrijskim sirovinama putem kojih je čitavu deceniju finansiran građanski rat u Kongu. Sa jednim geološkim otiskom prsta moći će da se prati porijeklo rude. Pojedine rudarske firme već primjenjuju ove metode.

Samo jedna lijepa vizija?

Lena Gojsnet iz Internacionalnog centra za konverziju iz Bona, BICC, još uvijek je skeptična: sertifikovanje je tehnički skupo i potrebne su mu funkcionalne strukture na licu mjesta: „Kada Kongo bude imao kapaciteta da samostalno napravi sistem kontrole, vjerovatno mu ta kontrola više neće biti potrebna. To će značiti da je konačno dostignut trenutak u kojem vlada efikasno kontroliše sve konfliktne situacije, dakle, kada pobunjeničke grupe više nisu aktivne. A onda nam u krajnjoj liniji nisu potrebna mala sertifikovana područja. Cilj je da se izgradi rudarski sektor u Kongu koji dobro funkcioniše.“

To znači da bi preduzeća trebalo da se pridržavaju eko i socijalnih standarda i da plaćaju poreze, pa bi i male kompanije mogle da priušte licence i na taj način zarađuju za život. Vlada bi prihode ulagala u ulice, škole i bolnice.

U najmanju ruku evropske vlade mogu zahtijevati minimum socijalnih i ekoloških standarda, kaže Hic-Adams sa Sidvind instituta. „Stotine hiljada računara i mobilnih telefona kupuju državne institucije, pa čak i crkve. Kada bi od dobavljača bilo zahtijevano više transparentnosti, porastao bi pritisak i na proizvođače.”

Lena Gojsnet iz BICC-a ne potcjenjuje ni moć potrošača. Primjer su dijamanti iz kriznih područja: kako je malo ljudi koji žele da nose dijamante „uprljane“ krvlju, juveliri su se postepeno navikli na pitanja o porijeklu, pa sada i oni zahtijevaju sertifikate od dobavljača. Papiri bi trebalo da potvrde da ni jedna pobunjenička grupa ne profitira od toga dragog kamenja. „Kod industrijskih dijamanata proizvođači se ne interesuju za saradnju sa organizacijama civilnog društva i zaštitu prirode. Kod dijamanata, koji se koriste za brusilice ili bušilice, povezanost kupaca sa robom nije toliko velika, pa je i strah da bi kupci mogli da vrše pritisak znatno manji.“

Tako da bi možda jedna evropska verzija Dod Frank zakona po američkom uzoru ipak bila dobra ideja? No, o tome odlučuje politika.

Autori: Matilda Jordanova-Duda / Daniela Vranković

Odg. urednik: S. Tanović