1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Stočarstvo u BiH kao motor poljoprivrede

Stočarstvo predstavlja budućnost poljoprivrede u BiH. Ono pokreće i sve ostalo. Međutim, usitnjeni posjedi, neuređene površine i niski poticaji stavljaju ovu granu u neravnopravan položaj na otvorenom tržištu.

- Vidiš ovog velikog rogatog ovna? E njega mi je "naklao" vuk. Opasni su, a sada je zima pa se još grupišu u čopore.

- Zar se ovoliki ovan ne može braniti? - pitam.

- Pa nisi ti vidio vuka. Oni su ovoliki, pokazuje rukom pastir Slavko Bunjić u visini pojasa.

Vuk nije jedina muka bh stočarstva, čopori neriješenih i nasljeđenih problema nagrizaju ovu, inače perspektivnu granu poljoprivrede. Zemlja u kojoj prevladavaju brdsko-planinski predjeli i sa oko milion i 300 hiljada hektara prirodnih travnjaka trebala bi predstavljati evropski mikro-raj za uzgoj stoke. Stočari tvrde kako Švicarska i Njemačaka „mirišu“ na krave, ovce i koze dok je nesređeno stanje u društvu i donatorski mentaliltet građana BiH ovu zemlju doveo na dno istinskih vrijednosnih ljestvica. „Od Zapada smo preuzeli samo ono najgore“, jada se Slavko.

Samo da se prezimi

Visoko iznad Fojnice, na nadmorskoj visini od oko 700 metara živi Slavko Bunjić zvani Guja. Ovaj šezdesttrogodišnjak bio je prvi povratnik u Selekovce. Na posjedu od 100 dunuma formirao je stado od 163 ovce. Isto toliko imao je i prije dvadeset tri godine kada je bio primoran napustiti svoje mjesto i sa stadom se uputiti prema Kiseljaku kao izbjeglica. Vratio se 1997. godine sa 70 ovaca i zajedno sa dva sina, Tomom i Mirom, smjestio se u kontejner pored spaljene kuće. Do proljeća treba izdržati. Svaki dan mora obezbijediti 30 bala sijena što iznosi 100 KM i oko 250 kg žita koje košta isto toliko.

Bosnien Herzegowina Tierzucht

Slavko i sin Tomo

Slavko pedeset godina radi kao pastir. U bivšoj Jugoslaviji je živio odlično, uplaćivao je socijalno i doprinose tako da sada ima i penziju. "A danas? Evo, četiri godine nisam dobio ni marku poticaja. Kada se prijavim, kažu: 'ti si pastir, dostavi dozvolu za kretanje'. Kada je pribavim saopšte mi da sam zakasnio. Druge godine traže potvrdu o plasmanu mesa. Nađem mesara sa kojim sarađujem, dobijem potvrdu a oni mi odgovore: 'E ne može to!'"

Ljudi poput Slavka ne snalaze se u kompliciranom državnom aparatu. Nomadstvo je pod nadzorom zbog raznih bolesti i ljudima su neophodne edukacije. Međutim, ni proizvođači ne idu naprijed. „Naprimejr, prilikom otkupa mlijeko dovoze u kantama u kojima je bila boja za krečenje- Pokušavaju da uštede na svemu tako da im je skupo i dezinfekciono sredstvo koje iznosi 5 KM po grlu godišnje. Ne može se na takav način ući u extra klasu a država na svaki litar onima koji su uredno registrirani daje po 30 pfeninga poticaja“, objašnjava i pomalo opravdava državu direktor Poljoprovrednog zavoda Tuzlanskog kantona, Marinko Andrić.

Stočarstvo pokreće sve

Stočarstvo kao grana poljoprivrede predstavlja budućnost, ono pokreće i sve ostalo, obradu zemlje, proizvodnju hrane. Međutim, usitnjeni posjedi, neuređene površine i niski poticaji uzgajivače stoke stavljaju u neravnopravan položaj na otvorenom tržištu.

Prof dr Božo Važić, sa banjalučkog Instituta za stočarstvo kaže da imamo razlomljenu vlast na raznim nivoima, da država proizvođače nije vrednovala adekvatno i da najveći dio poticaja treba usmjeriti upravo u stočarstvo.

„Kada vidite da poljoprivrednici blokiraju granične prelaze, jasno vam je kakvu poruku šalju vlastima i koliko su zadovoljni. Mora se jasno reći ko je nosilac društvene proizvodnje kada je poljopriovreda u pitanju. To je najunosnija poljoprivredna grana koja u ukupnom prihodu svake zemlje u proizvodnji hrane učestvuje sa 65 procenata. Od toga najveći dio pripada govedarstvu. Nikada niko nije jasno rekao da na govedarstvu, ovčarstvu, kozarstvu možemo zasnivati prosperitet, a to je istina", kaže Važić.

Potrebne korjenite promjene

„Stočarstvo je ozbiljan resurs“ tvrdi prof. dr Salko Muratović sa Instuta za stočarstvo u Sarajevu.

Bosnien Herzegowina Tierzucht

Prof dr Salko Muratović

„Mali su prinosi jer su potrebne korjenite promjene, prvenstveno ukrupnjavanje gazdinstava. Granica ekonomske opravdanosti za bavljenje ovim poslom je 15-ak krava. Oni koji imaju dvije-tri krave neće moći egzistenciju zasnivati na tome."

Muratović je mišljenja da donacije koje su stizale nisu razvijale nikakvu odgovornost i da se sve svodilo na besplatno dobijanje nekoliko krava ili ovaca. „Država mora pomoći stočarstvo i razdvojiti profesionalni od 'folklornog' dijela bavljenja ovim poslom. I ne smije se dozvoliti da proizvođači čekaju na poticaje godinu i više.“

Slično razmišlja i njegov kolega Važić, stručnjak za ovčarstvo i kozrastvo. „Ukrupnjavanje posjeda, edukacija poljoprivrednika, veći poticaji, isticanje stočarstva kao najunosnije poljoprivredne grane i njeno vrednovanje u društvu, sve su to pretpostavke koje oni koji su izabrani od naroda moraju urediti uz pomoć struke ako žele da ostanemo u životu. Ne zaboravite, mi nismo bogato društvo a 'koza je sirotinjska majka'.

Postoji jedan stih sarajevskog muzičara Elvisa J. Kurtovića: "Kad nam budu pokazivali ovce i krave u kavezu“ kojeg ćemo, nastavi li se ovako odnositi prema stočarstvu, nazvati proročanskim". A dok to čekamo, Slavko s početka priča čeka da „olista“ i da sa svojim stadom „izađe na zelenu granu“. On, kao i većina njegovih kolega, posjeduje izgrađene vlastite mehanizme preživljavanja i baš tako, iz godine u godinu rade jedno te isto - preživljavaju.