Stanovanje u Olimpijskom selu

Kada se sportisti nakon olimpijskih takmičenja isele, ostaje velika praznina. Organizatori Olimpijskih igara u Londonu u potrazi su za održivim načinom korištenja olimpijskog sela poput onog u Minhenu.

Kada je britanski ambasador jednog arapskog investitora u septembru 2011. godine došao u Minhen, imao je već gotovu viziju u svojoj glavi. Pod motom "transformisanje srca istočnog Londona" imao je zadatak da sumornom naselju istočnog Londona, u kojem je izgrađeno olimpijsko selo, da novo lice. Rješenje je trebala pružiti bavarska prestonica Minhen. Razlog je taj što se u Minhenu, gdje skoro 40 godina stanari i vlasnici stanova, studenti i porodice žive vrata do vrata u olimpijskom selu, razvila jedna vrsta identifikacije i zajedništva koja je veoma privlačna i organizatorima Olimpijade u Londonu. Tako je Džejms Votson dobio zadatak da otkrije kako nekada za sportiste atraktivno olimpijsko selo može da se pretvori u mjesto koje je atraktivno i isplativo za buduće investitore i stanovnike.

Minhensko olimpijsko selo pogodno i za mlade porodice

Njegova istraživanja dovela su ga do mjesta gdje su poslije Igara 1972. godine stanari pokrenuli inicijativu koja je i danas utisnuta u životu Olimpijskog sela: "Udruženje za interese stanovnika". Kada su se prvi stanari uselili u svoje stanove u nekadašnjem olimpijskom selu, naišli su na infrastrukturu koja je funkcionisala ne samo za sportiste, već i za mlade porodice: odvojeni saobraćaj automobila i pješaka, kuće sa velikim terasama i baštama u kojima se ne čuje buka, kao i blizina prodavnica, ljekara i centra. “To je u to vrijeme bilo stvarno moderno. Postignuto je nešto što nije prije postojalo na svijetu“, kaže Ludger Korintenberg. On se doselio u olimpijsko selo 1975. godine. Kao arhitekta po profesiji, imao je priliku pratiti razvoj i daljnju izgradnju olimpijskog sela. Uvjeren u ideju o socijalnom životnom prostoru na sjeveru Minhena koji je zaštićen od buke spolja, vrlo brzo se pridružio Udruženju za interese stanovnika.

Kroz glas stanovnika

Današnja predsjednica toga udruženja, Manuela Fese-Zolotnitski, uselila se 1999. godine sa svojom porodicom u jedan stan u olimpijskom selu. Doselila se nakon protesta stanovnika zbog hemijskih isparenja iz fabrike BMW-a. “To je bilo vrijeme studentskih protesta. Mnogo više se obraćala pažnja na sociološka pitanja. Čak je i psiholog bio uključen u planiranje izgradnje sela“, kaže Manuela Fese-Zolotnitski. Dok danas najvažniju ulogu u svakom procesu izgradnje imaju arhitekti i dizajneri pejzaža, tada je značajna uloga pripala snažnim udruženjima građana. Učestovali su, na primjer, u dizajnu igrališta gdje su djeca mogla razvijati svoju kreativnost pomoću različitih sprava za igranje. Izgradnju sela je od samog početka pratio "ogroman pozitivni socijalni potencijal", objašnjava Ludger Korintenberg.

I danas se na godišnjim sastancima raspravlja o brigama stanovnika koje oni rješavaju u udruženju ili iznose problem državi. “Uvijek smo državi iznosili sve probleme koji su istovremeno i gradski problemi. Isto tako, pokušavali smo da utičemo na gradsko vijeće putem ciljanih informacija. Tako smo imali dosta uspjeha“, prisjeća se Ludger Korintenberg. “Udruženje za interese stanovnika postalo je 'glas stanovnika'. To je mjesto na koje ljudi dolaze kako bi riješili probleme koji ih muče“, objašnjava Manuela Fese-Zolotnitski.

Organsko selo

U 1800 stanova koji se nalaze u visokim zgradama i bungalovima, većina ljudi živi već decenijama. Monika Šah je napustila svoj do tada omiljeni dio Minhena Hajdhauzen 1983. godine kako bi se sa maloljetnim sinom preselila u zeleno selo. “Posebno su nas naši prvi susjedi, koji su isto imali malog sina, toplo primili“, prisjeća se ona. Zajedno sa svojim mužem Indijcem uredila je stan po sopstvenom ukusu i prilagodila ga svom sinu. Porodica živi direktno preko puta stanova, u kojima je palestinska teroristička grupa "Crni septembar" izvršila atentat na izraelske sportiste. Sa svog balkona Monika Šah može pratiti okupljanje grupa koji dolaze do spomen ploče za žrtve atentata. “Ponekada dolaze i grupe Izraelaca. Nekad ih čujem kako pjevaju. Ovo mjesto je za njih neka vrsta svetog mjesta.“

Skoro 20 godina ova profesorica istorije živi u olimpijskom selu. Naučila je da to mnogo cijeni u toku vremena. “Ostale četvrti Minhena nisu organske cjeline kao što je to slučaj sa olimpijskim selom. Ovdje se ne nalaze obične pojedinačne kuće, nego sve čine jednu cjelinu, kao neka vrsta živog bića. To još više zbližava ljude“, kaže Ludger Korintenberg. I to je Džejms Votson primijetio tokom svoje posjete Minhenu.

Investitori su u izjavi za medije obećali "moderan i održivi centar novog susjedstva u Londonu". To je vizija koju je Džejms Votson stekao nakon svoga povratka iz Minhena.

Autori: Tilo Mahn / Staša Nikodinović

Odgovorna urednica: Marina Martinović