Poništena oslobađajuća presuda

Jovica Stanišić i Franko Simatović, čelnici tajnih službi Državne bezbjednosti Srbije, uhapšeni su 2003. po optužnici Haškog tribunala za ubistva, zlostavljanja, progone i druge zločine, počinjene u Bosni i Hercegovini, istočnoj Slavoniji i Kninskoj Krajini od 1991. do 1995. godine. Suđenje je počelo 2009. i završeno 30. maja 2013. izricanjem oslobađajuće presude obojici optuženih, umjesto doživotnog zatvora, kakvu kaznu je zahtijevalo tužilaštvo.

Dva od tri člana Pretresnog vijeća – predsjedavajući, holandski sudija Alfons Ori (Alphons Orie) i sutkinja iz Zimbabvea Elizabet Gvance (Elizabeth Gwaunza) - zaključili su da jedinice "Škorpioni", "Arkanovci", "Martićeva milicija" ili "Crvene beretke", koje su osnovale, obučavale, naoružavale i plaćale Službe državne bezbjednosti Srbije jesu počinile niz teških zločina, ali da Stanišić i Simatović nisu krivično odgovorni za njih. Većina od troje članova vijeća - francuska sutkinja Mišel Pikar (Michele Picard) bila je protivnog mišljenja - ocijenila je da optuženi nisu imali namjeru da učestvuju u udruženom zločinu uklanjanja nesrpskog stanovništva iz dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Kriterijum "konkretne usmjerenosti"

Ključni argument dvoje većinskih sudija bio je da Stanišić i Simatović nisu planirali ni naređivali ubistva i progone, a da njihova podrška "specijalnim jedinicama", koje su osnivali i finansirali, nije bila "konkretno usmjerena ka počinjenju zločina" u opštinama Bijeljina, Šamac, Doboj i Sanski Most i u Krajini i istočnoj Slavoniji u Hrvatskoj, već je bila samo podrška njihovom učešću u ratu.

To isto obrazloženje, princip, standard, kriterijum, kako god ga formulisali, prvi put je početkom 2013. pomenuo tada predsjedavajući Tribunala i Žalbenog vijeća, američki sudija Teodor (Theodor) Meron. Presudom tog Vijeća načelnik Generalštaba VJ, general Momčilo Perišić, nakon što je 2011. osuđen na 27 godina zatvora zbog zločina u Sarajevu, Zagrebu i Srebrenici, oslobođen je svake krivice. Pomoć koju je slao Vojsci Republike Srpske i Kninske Krajine, po tumačenju žalbenih sudija, nije bila "konkretno usmjerena" ka činjenju zločina.

Odmah po izricanju presude Stanišiću i Simatoviću reagovao je glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc (Serge Brammertz) koji je rekao da takve sudijske odluke onemogućuju dokazivanje podstrekivanja i pomaganja u izvršenju ratnih zločina, a daju mogućnost da i najteži zločinci budu oslobođeni krivice. Zbog toga je najavio žalbu.

Žalba je ljetos razmotrena na cjelodnevnoj raspravi. Tužilaštvo je osporilo kriterij "konkretne usmjerenosti" i zahtijevalo da se optuženima izreknu osuđujuće presude, dok se odbrana zalagala da se, u slučaju da žalba bude prihvaćena, predmet vrati na ponovno suđenje. Zastupnici tužilaštva su istakli da je u postupku izveden veliki broj dokaza da su dvojica optuženih znali s kime imaju posla u jedinicana koje su osnivali, pošto je u njima bilo okorjelih zločinaca, pa su ih ipak slali i plaćali da operišu na pomenutim terenima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

U tri žalbena osnova tužilaštvo je navelo da nasilno premještanje stotina hiljada ljudi u tim krajevima nije bilo ni spontano ni sporadično, nego su ga planirali i organizovali oslobođeni čelnici Državne bezbjednosti Srbije i drugi učesnici zločinačkog poduhvata.

Pretresno vijeće zanemarilo niz činjenica

Tužilaštvo smatra da pretresno vijeće nije donijelo ispravan zaključak o krivičnoj odgovornosti Stanišića i Simatovića u kontekstu istorijskih i političkih ciljeva tog poduhvata, prije svega stvaranja "Velike Srbije" i naglasilo da je "konkretna usmjerenost" proizvoljan princip za koji se ne može naći osnova u paragrafima međunarodnog prava.

Tužilaštvo je istaklo i da je Pretresno vijeće potpuno zanemarilo činjenicu da je Stanišić dugo boravio na područjima gdje su počinjeni zločini, da je bio u bliskim odnosima sa Željkom Ražnatovićem Arkanom i doprinosio njegovim "akcijama" nad nesrbima. Što se tiče Simatovića, tužioci su naveli da su naveli neoborive dokaze da je odgovoran za zločine u Sanskom Mostu.

Vijećem za ovaj žalbeni postupku predsjedava italijanski sudija Fausto Pokar (Pocar), koji takođe osporava famozni princip "konkretne usmjerenosti". To je pokazao na suđenju Nikoli Šainoviću i ostalim na kojem je odbacio taj princip, jer je "u neskladu sa primjenom međunarodnog prava" i ne proizilazi ni iz pravilâ ni iz prakse Tribunala.

U svakom slučaju, tužilaštvo je mišljenja da Žalbeno vijeće mora poništiti oslobađajuću presudu i izreći adekvatnu kaznu bivšim šefovima Državne bezbjednosti Srbije jer su angažovano učestvovali u etničkom čišćenju dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske od 1991. do 1995. godine. Da li će ovaj stav tužilaca prihvatiti ili odbaciti petočlano žalbeno vijeće Haškog tribunala saznaćemo sutra kasno poslijepodne. Da podsjetimo na kraju da je mogućno i alternativno rješenje: obnavljanje suđenja.