1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Srebrenica prazna - Memorijalni centar sa mrtvima živi

12. jula Srebrenica je opustjela. Novinari i kamere su nestali, a sa njima i hiljade članova porodica ubijenih, od kojih veliki broj živi u inostranstvu. Ali, memorijalni centar Potočari, sa svojim mrtvima, živi.

Memorijalni centar Potočari ovog vrućeg poslijepodneva 12. jula nije bio prazan. Stalno dolaze nove grupe ljudi. Jedan mladić, koji je u vrijeme genocida bio dječak, vodi grupe turista i objašnjava im gdje su i kako Mladićeve snage držale, tukle i ubijale izgladnjele i iscrpljene civile, djecu, čak i cijele porodice. U hladovini Memorijalnog centra se na molitvi ubijenim Bošnjacima okupilo stotinjak ljudi iz Francuske i Belgije. Klanjaju, a molitvu predvodi jedan čovjek na francuskom. Svi su, kako saznajem, muslimani, među njima i kršćani - Francuzi koji su konvertirali na islam, ali i jedna Bosanka, Nerma Crnić, porijeklom iz Kozarca.

Nermina Crnić u Memorijalni centar u Potočarima je dovela prijateljice iz Francuske

Nermina Crnić u Memorijalni centar u Potočarima je dovela prijateljice iz Francuske

Napustila je Prijedor, kaže, kad je bila mala i izbjegla sa mamom u Francusku. „Pokrenuli smo akciju da ne zaboravimo mrtve, htjeli smo se podsjetiti genocida, kako ne bismo zaboravili braću i sestre iz Bosne“, kaže Nerma na bosanskom jeziku sa osjetnim francuskim akcentom. Dodaje da joj je otac preživio Keraterm, Omarsku i Manjaču, ali da mnogi članovi familije nisu.

Sa Nermom je i djevojka, Samire iz francuskog grada Orleansa, Noußha i Myriam Terristi iz Pariza. Kažu da ne mogu shvatiti kako se mogao desiti takav genocid nad muslimanima u Srebrenici. „Želimo da poručimo porodicama žrtava, ali i Francuzima i ljudima iz cijelog svijeta da Srebrenicu nikada nećemo zaboraviti”, kaže Samire . Ona i Noußha se pribojavaju problema sa muslimanima u svojoj zemlji. Kažu da biti musliman u Francuskoj nije nimalo lako nakon napada na redakciju i novinare lista Charlie Hebdo. Pitaju me šta da rade i kako da dokažu da velika većina muslimana nisu teroristi. Noußha se vraća na Bosnu i kaže da oni osjećaju da moraju da daju podršku i pomognu Bosni.

"Srebrenica bi trebala da bude uvrštena u lekcije istorije u njemačkim školama"

Muhamed sa familijom

Muhamed sa familijom

U Srebrenici slučajno susrećem mladog Nijemca, Leonarda Rosena iz Münchena. Sam mi se javlja jer je prepoznao mikrofon sa logom Deutsche Wellea, čiji je, kaže, „veliki fan“. Došao je sa organizacijom „Schueler Helfen Leben“. S njim je još sedam učenika, neki su volonteri u BiH, neki u Srbiji. Kaže da je Srebrenica zastupljena u njemačkim medijima ali ne tako intenzivno i žao mu je što se u školi, o njoj jako malo govori. „Smatram da je šteta što o Srebrenici ne učimo na nastavi. Zato sam i došao ovdje, da saznam pozadinu, zanimalo me je kako se tako nešto moglo desiti. Svojim dolaskom zapravo želim da pokažem da se Srebrenica nikada ne smije zaboraviti i da međunarodna zajednica mora puno više da se brine o miru a ne da stoji bespomoćno i ne zna kako da pomogne”.

“Nekako je jako tužno”

Samire i Noußa ne mogu shvatiti kako se mogao desiti takav genocid

Samire i Noußa ne mogu shvatiti kako se mogao desiti takav genocid

Muhamed iz Dortmunda, porijeklom iz Živinica, svake godine 12. jula dolazi u Srebrenicu. Prošle godine je bio sa suprugom i starijim sinom, danas je tu sa kćerkom Elvirom, rodicom i njenim sinom, koji žive u Bosni. “Dolazim na ovo mjesto jer želim da podijelim bol sam sa sobom.” Kćerka Elvira u školi u Dormundu nije ništa saznala o Srebrenici ali sve što je zanima, kaže, nađe na internetu ili pita roditelje. “Srebrenica bi trebala biti dio nastavnog plana, jer ovo je najveći genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje sam danas prvi put. Imala sam volju da ovo vidim. Kad uđeš ovdje, na ovo mjesto, osjetiš da se ono razlikuje od ostalih. Nekako je jako tužno“, primjećuje Elvira. Otac Muhamed zaključuje: “Da vam kažem, kad dođem ovdje drago mi jšto sam tu, ali kad izađem, sedam dana nisam čist sam sa sobom.Tuga, jad i čemer. Dabogda se nikad ne ponovilo i ne zaboravilo.”

Preporuka redakcije