Srbi se vraćaju na Ilidžu

„Pravili smo ankete čiji je cilj bio zapravo, snimanje socijalne karte stanovništva i ta nam je akcija pokazala pravo stanje. Po našoj procjeni na Ilidži sada živi oko dvije hiljade Srba. To su oni koji su ostali poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i jedan mali broj onih koji su se vratili,“ kaže Jovo Janjić, izvršni direktor udruženja Demokratska inicijativa sarajevskih Srba.

Srbi su na Ilidži stanovništvo sa najvećim migracijama. Vraćaju se iz nužde oni koji se nisu nigdje snašli i kojima je dosta potucanja po tuđim kućama u tuđem svijetu. S druge strane, još uvijek ima onih koji dolaze i u tišini, u bescijenje prodaju svoja imanja i odlaze zauvijek. Ilidža ne nudi ekonomski održiv ostanak, a i sigurnost povratnika dugo je bila upitna.

Povratnici suočeni sa brojnim problemima

“Poslije Dejtona bilo je čak i ubistava, a sada ima samo sporadičnih napada na Srbe u rubnim dijelovima opštine, tamo gdje su ljudi izolovani i sami. Imamo dobru saradnju sa policijom koja uvijek obezbjeđuje veće skupove kao što su svetkovine i okupljanja pred crkvama. Ali, još uvijek ima onih tihih opstrukcija kad tražimo neki dokument ili posao, ili rješavamo neko životno pitanje. U institucijama vlasti na Ilidži, uvijek se to, nekako, odugovlači, kad smo mi Srbi u pitanju. Uvijek si zadnji, nikako da dođeš na red da se tvoj problem riješi“, kaže Janjić.

Problema sa školstvom nema, jer jednostavno, nema djece. Janjić kaže da se na prste jedne ruke može izbrojati koliko djece pohađa škole sa federalnim školskim programom. Studenti studiraju na fakultetima u Istočnom Sarajevu u Republici Srpskoj. Ostalo su uglavnom penzioneri i starije osobe koje čuvaju imovinu, sve dok ne nađu dobrog kupca. Inače, Srbima je na Ilidži vraćeno 95 posto predratne imovine.

“Ipak, ima povratka, ima ljudi koji pokušavaju da ponovo zasnuju život ovdje“, smatra Janjić. Jedan od svijetlih primjera je u selu Osjek, nadomak Ilidže. Nekada pretežno naseljeno srpskim stanovništvom, sada je većinsko bošnjačko selo. Mitar i Dobrinka Bjeloš vratili su se iz izbjeglištva 2000.godine. “Napatili smo se potucajući se po Bratuncu i Višegradu i jednog dana sam samo rekao - ja odoh svojoj kući pa šta bude. A i poželio sam svoje imanje na kojem sam živio 50 godina“, kaže Mitar.

Prije rata Mitar je bio tehnički direktor u firmi “Coca Cola“, a uz posao bavio se i poljoprivredom. Ima dvoje djece i petoro unučadi koji žive u Višegradu. Mitar se ponovo vratio poljoprivredi, tačnije, uzgoju krava. Prvo je nabavio 15 visokomliječnih krava iz Njemačke, a zatim još deset.

“Može se živjeti od svog rada, samo treba puno raditi. U tome sam našao svoj spas. Mlijeko prodajem sarajevskoj mljekari 'Milkos' koja je veoma korektna u tom poslu otkupa mlijeka od individualnih proizvođača. Nije neka cijena, ali je svima ista. Ne osjećam bilo kakvu vrstu diskriminacije. 'Milkos' mi je pomogao i oko posljednjeg kredita, kad sam kupio tih deset krava,“ kaže Mitar i dodaje kako je nedavno 23 dana bio u bolnici zbog velike iscrpljenosti: “Sve što smo stekli Dobrinka i ja, sve je to jedan mukotrpan rad i samo rad“.

Milanka Kovačević vratila se u svoju devastiranu kuću na Ilidži 2002. godine. Skromnu prizemnicu je, u međuvremenu, prodao brat njenog pokojnog muža, a pare uzeo sebi. Dobri ljudi su joj pomogli da ovu situaciju pravno riješi na sudu, a onda je sa još 19 kuća u istom naselju i njena kuća obnovljena u okviru programa CARDS 2003. Taman kad je pomislila da će živjeti kao sav normalan svijet, u svome i na svome, dvojica obijesnih mladića u komšijskoj kući, počeli su da joj zabranjuju da koristi svoj prilazni put puštajući na nju velikog vučjaka. Taj problem je riješila policija.

U 21. vijeku u mraku

I kad su sve obnovljene kuće dobile priključak za struju, Milankina kuća je zaobiđena. Oko nje su komšije Bošnjaci i svi imaju struju. Predavala je ova tužna penzionerka molbe, zahtjeve, a onda i žalbe nadležnima u Elektrodistribuciji, ali uzalud. “Da li sam ja kriva Bogu što sam sirota? Najteže mi je nabaviti drva. Nikad ih dosta, a penzija mala. Tri puta sam pisala načelniku opštine Ilidža da me primi i da mu izložim moju muku“, kroz suze govori Milanka. Naravno, nije uspjela da dođe do načelnikovog kabineta.

Jovo Janjić i udruženje Demokratske inicijative sarajevskih Srba, sve su pokušali, pisali dopise, molbe i zahtjeve, ali Milanka i dalje živi u mraku. “Pisao sam ministrici za izbjeglice i raseljene osobe Kantona Sarajevo o Milankinom slučaju i oni su bili voljni čak i da plate taj priključak, ali ovlašteni ljudi iz Elektrodistribucije jednostavno neće da izađu na teren i naprave plan i predračun troškova“, kaže Janjić i dodaje da su to one tihe opstrukcije o kojima je govorio.

Na pitanje, da li je riječ o opstrukciji iz nacionalnih razloga, Milanka odgovara pitanjem:

“A šta vi mislite?“. Svako veče Milanka Kovačević pali svijeću da obasja slike njenih dragih pokojnika na zidu. Dvoje djece koje je davno izgubila i muža koji se razbolio pred rat i umro. Živi Milanka u mraku 21. vijeka usred prelijepe Ilidže.

Eto, ovo su dvije povratničke priče. Jedna sa sretnim, a druga sa tužnim svršetkom. Za sada.