Sportski susreti Dervente u Holadiji

Malo je Bosanaca koji se tako drže i druže kao nekadašnji žitelji Dervente. U Kerkrade je stiglo njih oko 600,najviše iz Holandije, gdje ih je tokom rata izbjeglo čak 24 hiljade. Bilo je takođe Dervenćana koji žive u Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Engleskoj i Americi.

Igrali su se fudbal i košarka, ali bilo je i pjesme i plesa. Iko Majstorović, Enver Porobić i Emir Babić imali su pune ruke posla. Nisu se smjeli obrukati pred nekadašnjim komšijama koje je okupio Željko Ilić Rambo preko web portala „Derventa u Švedskoj“.

Domaćin Ilija Majstorović je danas priznati holandski inžinjer koji radi za Volvo i Mercedes u evropskim zemljama. Pitali smo ga kako je sve počelo: „Počelo je prije petnaestak godina u Roterdamu, gdje nas je okupljao Bruno Grabovac. Potom smo se ponovo našli nakon izvjesne pauze, pošto smo se morali boriti i dokazivati u novim sredinama. Odlučili smo da se 2004. ponovo sastanemo u našem gradu, ovdje u pokrajini Limburg. Ponosan sam da nas je ovoliko i to Hrvata, Bošnjaka i Srba. Ima i Roma, jer ih je u Derventi bilo dosta. Igrali smo košarku sa Holanđanima,a fudbal između nekoliko naših ekipa veterana i dječaka, koji danas igraju po Evropi. Naravno, bitno je da se naša djeca što bolje upoznaju i nastave tradiciju susreta ljudi iz svog zavičaja.“

Jaka industrija i vrijedni ljudi

Ljudi čine grad. Derventa je sa jakom industrijom i vrijednim ljudima bila zaista multietnička sredina, kakva je karakterisala Bosnu.

Hidajet Kantardžić ima 76 godina i živa je legenda grada na Ukrini, sa čijih se brežuljaka pogled pruža na plodnu Posavinu. Živi u Holandiji ,a sinovi su mu stigli iz Amerike i Slovenije. Bio je glumac i režiser, učio lijepo govoriti na sarajevskoj akademiji od pisca Meše Selimovića. Sa sjetom govori: „Rijetko idem u Derventu, premda mi je srce tamo. I danas osjetim miris grada poslije kiše.Imali smo 68 000 stanovnika i ponosili se multietničnosti, koju evo i ovdje vidite. Danas je Derventa poput sela sa manje od 4000 duša jedne vjere i nacije. Derventa je nekada bila evropski obojena. Ali i danas ona mora u Evropu.“

Sjećanja na rodni grad

Sandra Kovačević je u Holandiju došla čak iz Mičigena u SAD-u. Povela je dva sina i s njima će dalje u Derventu i Sarajevo. Priča o lijepim trenucima iz mladosti: „Ja sam voljela ići na kafu kod Bega. Voljela sam Ukrinu. Čuven je bio naš vašar. Naši tekstilci su bili na glasu i naša obuća.Stariji su voljeli vašar u Derventi.

Moja kćerka rođena je u Štutgartu,gdje sam provela nekoliko godina izbjeglištva i igra fudbal, koji je u SAD-u popularan. Sanja da zaigra za reprezentaciju BiH i dođe na Svjetsko prvenstvo 2011. u Njemačkoj. Meni je njemački jezik dobro došao, jer sam se zaposlila u fimi, gdje se govorio.“

Najmlađi su trčkarali za loptom, ali uveče, od stola do stola, pričali su na raznim jezicima. Najčešće, ipak, na bosanskom. Malo teže, ali išlo je. Jedan mališan Holanđanin derventskih korijena, kaže da voli ići u Derventu: „Tamo u Derventi nekako se ljudi više druže i pričaju,a m se igramo uz rijeku Ukrinu i po livadama.“

Čuvanje korijena

Žao nam je da nikoga od današnje vlasti u Derventi ovdje nema. Ali, mi naše korijenje čuvamo i volimo Derventu,kakva god da je kaže nam mnogi od Dervenćana. Već danas oni su na svojim radnim mjestima. Emotivni akumulatori su napunjeni sjećanjima na vrijeme i život nekadašnji. Takvog više u Derventi nažalost, nema.