1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Solidarnost sa Nigerijom? Rado, ali kako?

Djevojčice kao napadači samoubice, svakodnevno novi masakri. Sjeveroistok Nigerije tone u krvi i čini se da se niko o tome ne brine. No, krivicu za to snose sami Nigerijanci, smatra Thomas Mösche.

default

Protesti u Nigeriji kojima se traži oslobađanje otetih djevojčica

Borci Boko Harama u Nigeriji su očito odlučni u tome da pobijede u takmičenju za najbrutalniju terorističku grupu na svijetu. Kao u mahnitoj želji za ubijanjem idu kroz sela i gradove. Istodobno šalju sve mlađe djevojčice u izvršavanje samoubilačkih napada. Tokom prošlog vikenda je navodno jedna desetogodišnja djevojčica izvršila samoubilački napad. Kratko prije Božića jedna 13-godišnjakinja je s eksplozivom opasanim oko struka također izvršila napad.

Već tokom proteklih mjeseci se pokazalo: Boko Haram želi još samo širiti strah i trepet. Sa jednom izvrnutom religijskom agendom postupci ove grupe već odavno nemaju ništa.

Samoproglašeni boraci za islamsku stvar sljedbenike mogu dobiti još samo prijetnjama ili novcem.

Bez negodovanja zbog terora

No nije zastrašujuća samo brutalnost prema teroru. Zastrašujuće je i to da teror nije doveo do negodovanja. Dok u Francuskoj i širom svijeta milioni ljudi izlaze na ulice kako bi izrazili prezir prema ubistvima u Parizu, i pored hiljada mrtvih u Nigeriji vlada i dalje šutnja.

Thomas Mösch

Thomas Mösch, autor komentara

Još gore je sljedeće: U Nigeriji nikada nisu održani spomena vrijedni protesti. Rijetki aktivisti, koji još uvijek svakodnevno demonstriraju u glavnom gradu Abuji tražeći oslobađanje djevojčica otetih u aprilu 2014. godine, su mala grupica. Ipak: Inicijatori kampanje "Bring Back Our Girls" (Vratite naše djevojčice) su u maju prošle godine dobili solidarnost iz cijelog svijeta.

Koga treba podržavati?

To pokazuje da su ljudi u Europi i Sjevernoj Americi sasvim spremni angažirati se kada znaju za što i za koga. I sada, nakon napada u Parizu, njemački političari su primjerice upozorili na to da i masakr u Nigeriji zaslužuje pažnju. Mediji o tome izvještavaju redovno. Zašto ljudi unatoč tome ne izlaze na ulice?

Jedan razlog bi mogla biti bespomoćnost s obzirom na elitu i očito veliki dio društva u Nigeriji koji se, kako se čini, interesiraju za nasilje u vlastitoj zemlji. Dok francuski predsjednik poziva svoju zemlju i pola svijeta na proteste koje on sam predvodi, nigerijski predsjednik Goodluck Jonathan se i nakon strašnih napada nesmetano pojavljuje na rođendanskim slavljima i vjenčanjima. Između toga šalje izraze saučešća u Pakistan ili Francusku, a o drami na sjeveru svoje zemlje se, ako uopće, oglašava sa otezanjem.

Pasivno nigerijsko civilno društvo

A nigerijski narod? Čini se da je pao u stanje obamrlosti usljed šoka - s pogledom usmjerenim na predsjedničke izbore i nadom se da će se nekako sve promijeniti. Osim toga na društvenim mrežama i u novinama se vrše međusobna ocrnjivanja i optužuje se svako ko je drugačije vjeruje ili ko podržava druge predsjedničke kandidate da organiziraju teror. Kako se tu može očekivati solidarnost? Sa kim ili za koga bi ljudi u Berlinu, New Yorku ili Kejptaunu trebali izaći na ulice?

Ipak, političari u Europi i SAD-u, ali u u samoj Africi, se također čine bespomoćni kao i nigerijsko civilno društvo. Kamerunski predsjednik Paul Biya je s obzirom na nove terorističke prijetnje njegovoj zemlji ponovo zamolio za međunarodnu pomoć. Susjedne zemlje Nigerija, Francuska, SAD, Velika Britanija, čak i Kina su više puta nudile pomoć Abudži. Ipak SAD su svoju pomoć nigerijskoj vojsci nedavno ponovo smanjile na minimum jer nisu zaključile da ona ozbiljno vodi borbu protiv Boko Harama. Susjedne zemlje Niger i Kamerun očito slično gledaju na stanje.

Nigerija dakle u prvoj liniji sama snosi krivicu ako ne dobija pomoć. To je strašno jer cijenu ne plaćaju samo političke elite. Cijenu svakodnevno plaća sve veći broj žrtava - kršćani, muslimani, muškarci, žene, djeca.