Snaga žena sa Tigrisa

"Ja sam doduše prva žena na ovoj poziciji, ali ne i posljednja", najavljuje samouvjereno Thikra Alvaš. Ona se nalazi u jednom velikom birou bagdadske vijećnice. Namještaj od punog drveta, udobne kožne fotelje, plastično cvijeće i minijaturna fontana ukrašavaju njen ured. Alvaš, koja se u javnosti pokazuje samo pokrivena maramom, od marta je gradonačelnica Bagdada. Ona je prva žena u istoriji, koja je preuzela takvu poziciju u Iraku, ali i u cijelom regionu. Nijedna žena prije nje nije bila gradonačelnica bilo gdje u nekoj od arapskih država.

Na tu funkciju imenovao ju je premijer Haider al-Abadi. Krajem februara je stupio pred irački parlament i izjavio: "Predstavljam vam nezavisnu kandidatkinju za Bagdad." I dok se guverneri 18 iračkih provincija biraju na izborima, gradonačelnici velikih milionskih gradova se imenuju. Premijer države ima ovlaštenje da to učini u Bagdadu. A još u septembru 2014, kada je preuzeo tu funkciju, najavio je da će u Iraku žene igrati veću ulogu. Imenovanjem Thikre Alvaš, koja je inače inžinjer građevine, pokazao je da ozbiljno misli. A nova gradonačelnica na top-poziciji pokazuje borbenost: "Pokazaću svima da su žene u stanju da obavljaju ovaj posao. Poslije mene slijediće i druge."

Žene prave karijeru

Odista, u Bagdadu je sve više žena na visokim funkcijama. Neke su pokrivene, a neke ne. Tako je na čelu najvećeg privatnog medijskog koncerna "Al-Mada" jedna menadžerka, a odjel za istraživanje njemačkog jezika na univerzitetu takođe vodi žena. Žene se susreću na visokim funkcijama u ministarstvima ili u diplomatiji, one su poslanice u parlamentu, poduzetnice, ljekarke, pravnice, recepcionerke... Ima i onih koje voze taksi, ali još nema žena za upravljačem bagera ili autobusa.

Žene su rijetkost jedino na top-pozicijama u državi. U vladi koja broji 29 ministarstava, samo dva vode žene. Svi guverneri provincija su muškarci.

Žene imaju sve više samopouzdanja i u privatnom životu. Pokazuje to studija nevladine organizacije IMC, koja se pozabavila stopom razvoda. Stopa razvoda u Iraku iznosi oko 25 odsto. U nekim opštinama grada Bagdada je u proteklih pet godina do razvoda došlo u više od polovine brakova. Upravo žene sve češće podnose zahtjev za razvod, iako je za njih to povezano s velikim teškoćama. I dok se muškarac, po islamskom pravu, može razvesti za nekoliko sati, žena za razvod mora da se bori mjesecima, ponekad i godinama na sudu.

Samopouzdanje u usponu

Ovo izgleda kao prava revolucija u društvu sa patrijarhalnim strukturama u kojem je razvod za ženu povezan i sa gubitkom ugleda. Vasan Halid Ibrahim, koji je koordinator u IMC-u, ocjenjuje kako su odluke žena da se razdvoje od dugogodišnjih partnera ravne "oslobođenju".

Tome u prilog govori i da mnoge žene, koje se razvedu, ne ulaze u novi brak, nego se odlučuju da žive i rade same. Neke se ne udaju kako bi mogle da izgrade karijeru. I nova gradonačelnica je neudata. "Irački muškarci žele sluškinje a ne partnerke", objašnjava novinarka Samaakand al-Djabiri. "Sve više žena to ne želi." A-Djabiri i sama ima 42 godine i nikada nije bila u braku.

I Ghada al-Amely, menadžerka privatnog medijskog koncerna "Al-Mada", je neudata. Njen radni dan traje 14 sati. "Nijedna žena, koja je udata, ne može da radi taj posao", kaže al-Amely.

Posljedica rata

To što se danas, više nego ranije, žene u Iraku odlučuju za karijeru umjesto za porodicu, ima veze i sa ratom: u godinama terora nakon pada Sadama Huseina praktično je nestala cijela nekadašnja nacionalna elita. Tokom građanskog rata između sunita i šiita u Bagdadu je ubijeno, mučeno ili oteto na stotine ljekara, pravnika, profesora, činovnika, novinara i inžinjera. Mnogi od njih, pretežno mušakarci, su napustili zemlju. Iraku je sada hitno potrebna nova elita.

"Žene su obrazovane i imaju dobre šanse", opisuje al-Amely novu situaciju. Dok su mnogi mladići bili u ratu, djevojke su studirale. Sada i žene u 40-im ili 50-im godinama prave karijeru, a muškarci su ponovo u ratu. Ovaj put protiv IS-a.

Prevladati strah od terora

I građevinski sektor je reagovao na promjene u društvu. Napravljene su nove zgrade s manjim stanovima, kako bi se odgovorilo na potrebe samohranih majki ili žena koje žive same. I dok su se ranije žene nakon razvoda vraćale u roditeljsku kuću, danas sve više njih živi samostalno i podiže djecu bez novca, kojeg bi trebalo da dobija kao alimentaciju.

"To nas žene prisiljava da izađemo napolje i prevladamo strah od mogućih terorističkih napada", smatra Samarkand al-Djabiri. Prvih godina, u kojima su bilježeni teroristički napadi, žene su se bojale ektremista, a neke i mjesecima nisu izlazile na ulicu. Sada je sve više njih spremno da se suoči sa opasnošću, kaže ova novinarka.