1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Slučaj Kurnaz

CIA-Odbor Evropskog parlamenta za istragu o slučaju Kurnaz teško optužuje priješnju njemačku vladu crveno-zelene koalicije. Radi se o „slučaju Kurnaz“. Murat Kurnaz, Turčin rodjen u Njemačkoj godinama je bio kao osumnnjičeni zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji zatvoren u američkoj vojnoj bazi Guantanamo.

Murat Kurnaz

Murat Kurnaz

SAD su svojevremeno njemačkoj vladi ponudile da Kurnaza puste na slobodu, budući da protiv njega nisu postojali nikavi dokazi, ali vlada u Berlinu je to odbila. Sada se postavlja pitanje, da li je tadašnji šef kancelarovog ureda, i sadašnji ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, to sve znao.

Postoje dobri razlozi da se postave različita pitanja. Zbog čega je ranijoj crveno-zelenoj vladi tako malo stalo da Turčina rođenog u njemačkom gradu Bremenu, Murata Kurnaza, oslobodi iz Guantanama?

I štaviše: očigledno je postojala ponuda SAD da se Kurnaza, koji je pod krivom optužbom dospio u zatvor, oslobodi, ali je Berlin to odbio. Ovo je verzija događaja u čiju je istinitost uvjeren posebni istražni odbor Evropskog parlamenta.

Već samo to predstavlja skandal koji se ne može izgladiti tvrdnjama da je Kurnaz Turčin a ne Nijemac, čime se za njega treba brinuti Ankara a ne Berlin. A ovu sliku upotpunjava posjeta njemačkih tajnih agenata Guantanamu, koji su ga tamo i preslušavali.

Ovo si moramo predočiti: Kurnaz, u to vrijeme možda pomalo naivan 20-godišnjak, koji sigurno nije bio nikakav terorista, u Pakistanu pada u ruke Amerikanaca. U januaru 2002 godine dospijeva u zarobljenički logor u Guantanamu, gdje ga zlostavljaju, ali su na kraju i sami Amerikanci uvjereni u njegovu nevinost i žele ga poslati kući. Ali Berlin to odbija, njemačke službe ne samo da se ne trude da Kurnaza dovedu kući, već to namjerno otežavaju. On Guantanamo napušta tek 2005 godine.

Političku odgovornost za ovakvo njemačko djelovanje očigledno snosi krug državnih sekretara i šefova tajne službe, koji su se redovno konzultuirali o siguronosnoj situaciji, a na čelu im je bio šef kancelarovog ureda. A tada je to bio Frank-Walter Steinmeier, današnji njemački ministar vanjskih poslova.

On će istražnom odboru njemačkog parlamenta imati mnogo toga da objasni. A već sada je sigurno da će on, ukoliko članovima odbora ne ponudi neke dodatne informacije koje sada nisu poznate, morati napustiti ministarsku fotelju.

Čak ni takva ostavka, međutim, ne bi razjasnila pitanje zašto se Berlin na taj način ponašao. Možda se radilo o opreznosti na polju vanjske politike:

njemačko-američki odnosi su ioanko, zbog odbijanja sudjelovanja u iračkom ratu bili vrlo napeti. Možda se zbog toga nije htjelo insistirati na pitanju Guantanama, pa čak ni u slučaju jednog oslobođenog zatočenika.

Ako je to bio slučaj, to zasigurno nema nikakve veze sa vanjskom politikom koja se orijentira po načelima zaštite ljudskih prava, čime se ranija crveno-zelena vlada toliko hvalila.