Slučaj Đinđić: Ubice iza rešetaka, a naručioci? | Politika | DW | 12.03.2013
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Slučaj Đinđić: Ubice iza rešetaka, a naručioci?

Prije 10 godina jedan metak oduzeo je jedan život, a promijenio živote miliona ljudi. Zna se ko je pucao. Ne zna se ko je metak naručio. Za to saznanje ćemo vjerovatno ostati uskraćeni – iskustvo nas uči pesimizmu.

Novinarski članci o takozvanoj političkoj pozadini ubistva premijera Zorana Đinđića potencijalno su veoma dosadno štivo. Jednostavno, ništa novo nema da se napiše. Pravda se zaustavila na ljudima koji su 12. marta 2003. povukli obarač i onima koji su ih dovezli do Ulice admirala Geprata. Milorad Ulemek Legija, Zvezdan Jovanović i ostatak svite već su se odomaćili u Zabeli, a u tom zatvoru pokraj Požarevca dočekaće i kriminalnu penziju. Ipak, teško da koji razuman čovjek vjeruje da je „skupina polupismenih paravojnika sama likvidirala Đinđića“, kako je to u razgovoru za DW formulisao Zoran Dragišić, stručnjak za pitanja bezbjednosti.

„Politička pozadina neće ni biti dodirnuta jer su Đinđićeve ubice došle na vlast nakon njegove smrti, a ideologija koja ga je ubila, vlada i danas“, smatra Dragišić. Kaže da čitavu stvar nije lako ispitati, pošto su direktne ubice odlučile da ćute o inspiratorima „jer je za njih tako najbezbjednije“. Drugačijeg mišljenja je advokat Srđa Popović, koji zastupa porodicu Đinđić. „Sve bi se lako istražilo kada bi neko imao ovlašćenja da ljude poziva, saslušava i dobija dokumenta“, kaže Popović za DW. „Takva ovlašćenja ja nemam. Tužilac bi mogao da rasvijetli cijelu stvar za tri mjeseca.“

Djindjic-Attentat - Videoprint

12.mart 2003. - Atentat na Đinđića

Nedodirljivi

Suđenje zbog pobune Jedinice za specijalne operacije (JSO), koje je upravo u toku, saplelo se na odluci da ne sasluša Vojislava Koštunicu, tadašnjeg predsjednika SRJ. Teza je Srđe Popovića da je Koštunica još od pobune 2001. godine počeo orkestriranu kampanju za rušenje Đinđića, u kojoj je učestvovala vojna služba bezbjednosti, Milorad Ulemek i njegove Beretke, kao i Zemunski klan. „Oni su istovremeno planirali ubistvo i veliki miting u Beogradu na kojem bi bila srušena Vlada. Do toga nije došlo jedino jer je uvedeno vanredno stanje“, kaže Popović. Dragišić podsjeća na mjesece koji su prethodili atentatu, odnosno na mitinge različitih stranaka na kojima se ubistvo praktično najavljivalo. Tu se ne misli (samo) na gaf Tomislava Nikolića o Titu i povrijeđenoj nozi. „Đinđić je mjesecima uporno kriminalizovan kako bi se u javnosti stvorio utisak da je riječ o mafijaškom obračunu, odnosno da su Đinđića ubile njegove mafijaške kolege“, smatra Dragišić.

U toj kampanji, Srđa Popović posebno ističe ulogu Slobodana Vuksanovića, bivšeg Koštuničinog ministra prosvjete i sporta. Vuksanović 2000. godine od Đinđića tijesno gubi trku za prvog čovjeka DS-a, istupa iz partije, prvo prelazi u Otpor, pa kod Momčila Perišića, da bi na kraju osnovao svoju stranku i kolektivno je uveo u Koštuničin DSS. Od konkretnih imena, Popović je u optužnicama pominjao još Acu Tomića, Velimira Ilića, Nebojšu Čovića... „Mislim da sam došao do potpune slike kako se stvar odvijala“, kaže Popović. „U originalnoj optužnici za ubistvo bilo je dosta teza koje su podupirale naše viđenje događaja. Ali, kada je tužilac smijenjen i kada je došao novi tužilac, vidjelo se da ne postoji nikakva volja da se ide u tom pravcu“, kaže advokat i dodaje: „Ne mogu da shvatim da nisu priveli i saslušali Koštunicu – ako ništa drugo, bar da zaštite ugled institucija.“

Die Verurteilten für den Mord an Zoran Djindjic, Milorad Ulemek-Legija und Zvezdan Jovanovic

Zvezdan Jovanović i Milorad Ulemek-Legija - Osuđeni za ubistvo Đinđića

Đinđićev potpredsjednik Vlade Žarko Korać kaže da je „jedinstveno u istoriji Srbije“ to što je Vojislav Koštunica praktično amnestiran od saslušanja – pa makar i u svojstvu građana. Korać u razgovoru za DW podsjeća na peticiju koju su 2011. potpisali ugledni akademici, nacionalisti, „uglavnom Koštuničini lični prijatelji“. „Peticija je zapravo govorila da Koštunica jednostavno ne može da se sasluša. To je suprotno ideji prava, dok se jednovremeno Koštunica diči da je legalista i da sve zasniva na pravu“, kaže Korać. On ne želi da licitira imenima koja mogu imati veze sa ubistvom Đinđića, ali podsjeća na iskaz svjedoka-saradnika Dejana Milenkovića Bagzija, u kojem ovaj eksplicitno pominje kontakte Zemunskog klana i Nebojše Čovića. „Vi ne znate nikog iz Zemunskog klana, ne znam, naravno, ni ja… Kako onda potpredsjednik vlade (Čović-op.aut.) zna? Pominje se da su imali mobilne telefone i kontakte – u pitanju su šokantne stvari koje uopšte nisu istražene“, naglašava Korać.

Nemoć

Veza pobune JSO i atentata – direktna je, saglasni su svi sagovornici Dojče velea. Oklopna vozila na auto-putu usred Beograda – do zuba naoružani prekaljeni (para)vojnici već su novembra 2001. demonstrirali svoju moć i, istovremeno, nemoć vlade Zorana Đinđića. Crvene beretke su nominalno protestovale zbog izručenja Haškom tribunalu dva svoja člana, Predraga i Nenada Banovića, i tražile su smjenu ministra policije Dušana Mihajlovića i vrha Državne bezbjednosti. Umjesto da Ulemek i drugari već tada spoznaju unutrašnjost Zabele, oni su ostali na slobodi dovoljno dugo da premijeru dođu glave. Danas bivše beretke nemaju više nikakvog uticaja. Kako nam je rekao jedan nekadašnji podoficir JSO – nezvanično, razumije se – članovi te jedinice koji nisu hapšeni prebacivani su mahom na manje bitna mjesta u Žandarmeriji.

„Đinđić nije mogao da rasformira JSO već nakon pobune jer je ta jedinica dobila direktnu podršku Vojislava Koštunice, u to vrijeme vrhovnog komandanta oružanih snaga“, objašnjava Žarko Korać nezavidnu poziciju vlade u kojoj je i sam bio. „Tu je Đinđić doživio politički poraz, jer je bio prinuđen da smijeni rukovodstvo Državne bezbjednosti i postavi čovjeka JSO-a Milorada Bracanovića kao zamjenika načelnika DB-a.“ Korać podsjeća i da je Koštunica već juna 2011. izručenje Slobodana Miloševića Hagu nazvao nelegalnim činom. Legitimno je onda postaviti pitanje zašto je uopšte Đinđić pristajao da bude dio dvoglave vlasti, čija je druga glava njemu sasvim suprotstavljeni Koštunica, ali ovo već zalazi u devizu da je poslije bitke lako biti general.

Serbien Zoran Zivkovic Ex-Ministerpräsident

Bivši premijer Srbije Zoran Živković

Uostalom, navodi Korać, od 5. oktobra je jasno da avantura zvana „tranzicija“ neće biti laka i jednostavna. „Đinđić je naslijedio policiju, obavještajne službe koje je Milošević gradio deset godina. To nisu obične službe – one su učestvovale u ratu, činile zločine. Pojavljivale se kao paravojne ili parapolicijske jedinice – ni danas ne znamo u kakve su sve krađe, pljačke i druge zločine bile umiješane. I sa tim je Đinđić imao da računa“, kaže Korać, dodajući da se tako Đinđić borio protiv Miloševićevog nasljeđa. „Zorana Đinđića je to nasljeđe i ubilo. To je posljednje ubistvo Slobodana Miloševića.“

Žmurenje

Stvari su rijetko crno-bijele, pa je tako i priču o Đinđićevom ubistvu nemoguće objasniti samo „zlim“ Koštunicom i „zlim“ Miloševićem. Pol-poziciju srpske politike praktično je do posljednjih izbora držala Đinđićeva Demokratska stranka koja je za otkrivanje pune istine o atentatu uradila taman koliko Koštuničin DSS – ništa. „Niko nije nalazio politički interes da istraži političku pozadinu“, kaže advokat Srđa Popović. „Tadić je nastojao da sa svima ima odnose koji neće biti zategnuti. To je bila njegova filozofija – da se pomiri sa svima. Naročito je bio oprezan kada je Koštunica u pitanju, jer ovaj ima podršku Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka i umetnosti, odnosno intelektualaca-nacionalista.“

Knjiga je spala na privatne tužbe koje podnosi upravo Popović, a u ime majke i sestre pokojnog premijera. „Sramota je za Srbiju da se traženjem inspiratora ubistva bavi porodica, a ne tužilaštvo i policija po svojoj savjesti“, smatra Korać. Inertnost same Demokratske stranke Korać označava kao „veliku sramotu Borisa Tadića i tadašnjeg rukovodstva stranke“. Na pitanje da li će možda nova vladajuća osovina SNS-SPS stupiti na minirani teren kojeg su se ostali klonili, Korać kaže: „Siguran sam da Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića baš briga. Mislim da je poštenije da ne rade ništa, nego da se sada, kada su na vlasti, prave da im je stalo. Oni su, uostalom, bili na suprotnoj strani i govorili o Zoranu Đinđiću kao kriminalcu i izdajniku.“

Autor: Nemanja Rujević

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić

Preporuka redakcije