1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Slobodan i ja

Slobodan Milošević je prije deset godina pronađen mrtav u haškoj ćeliji. Mada se mnogi trude da zaborave da je ikada postojao, njegovo djelo živi – u kobnim posljedicama, smatra Dragoslav Dedović.

Bio sam na Ušću tog 19. novembra 1988. Ikonografija: svesrpska. Forma, još uvijek komunistička. I puno ljudi. Za govornicom, recimo, jedan pjesnik za djecu, slavi svog vožda. Ispred bine koncentrični krugovi sinhronizovanih hajkača. I puno svijeta.

Estetika ruralne fašistoidnosti

Pomislio sam da je Milovan Đilas u pravu – posljednji izlaz komunizma biće nacionalizam. Na miting sam došao sa skepsom, a otišao doživjevši Miloševića kao nesreću.

Estetski su njegove masovke, proistekle iz umirućeg socijalizma, a dopunjene srpskim strahom, politički pretvorenim u agresivnost, bile nacional-socijalizam light. Doduše, malo traljavija verzija u inscenaciji i intronaciji vođe u odnosu na istorijski predložak. Važno je da je funkcionisalo. Ruralna fašistoidnost mi se ni na koji način nije dopadala.

Politički, ali i moralni razlozi mog potpunog distanciranja od „Slobe“, bili su nešto kompleksniji. „Sloba“ je tvrdio da se bori za opstanak Jugoslavije koju sam ja doživljavao kao svoj prirodni okvir. I za ravnopravnost Srba u sopstvenoj zemlji. Ko bi imao išta protiv ravnopravnosti i Jugoslavije? Ali povjerovati u tu priču značilo bi da su svi koji ne misle kao Milošević protiv ravnopravnosti Srba i protiv Jugoslavije. Što, naprosto, nije bilo tačno. To je bila mješavina demagogije i bahatosti.

Dragoslav Dedovic Kommentarbild App

Dragoslav Dedović

Plebiscitarna podrška koju je na moje oči Miloševića pretvorila u neupitnog vođu tog novembarskog dana prije 28 godina natjerala me je da se zamislim. Da li je moguć drukčiji put? Ništa se od mase njegovih pristalica nije naziralo u doglednoj budućnosti. Naprosto, nije postojala dovoljno snažna opoziciona ličnost, koja bi bila u stanju da parira novom političkom lideru. Njega nisu ozbiljno ugrožavali ni neočetnički Vuk, ni odocnjeli, fini Reformisti.

Pad – zbog poraza

Dvanaest godina i četiri rata kasnije, Milošević nije pao samo zato što je bio autokrata. Ni zato što je vodio te ratove u kojima Srbija „nije učestvovala“. Već zato što ih je izgubio. Njegovi nadrealistički pokušaji da kapitulaciju u Kumanovu predstavi kao pobjedu ostaje za anale.

Sve što je potom usljedilo – u Haškom tribunalu – najbolje je opisala jedna muslimanka iz Srebrenice. Na novinarsko pitanje šta misli o procesu Miloševiću rekla je: „Vidiš li ti, sine, kako on njih tamo mezi“. Dakle, tu binu je znao da upotrijebi u svoju korist. Nedosljednim i sporim sudijama pomrsio je konačno račune time što je – umro.

A ono što je došlo posle toga podarilo mu je neku vrstu diskretnog večnog života. Naime, posledice njegovog delovanja su kao radijacija, nevidljive, ali na dužu stazu – smrtonosne.

Nacionalna katastrofa

Rezultati Miloševićeve politike su danas mjerljivi. Jugoslavija je uz asistiranje američkog geopolitičkog cinizma i nemuštosti Evropske unije, slovenačkog nacionalnog egoizma i Tuđmanove opsjednutosti ispravljanjem hrvatskih „Bespuća povijesne zbiljnosti“ postepeno upokojena. Tamo gdje je navodno Milošević branio Srbe, više ih nema – Kosovo, Hrvatska, više od pola Bosne. Usput je uništena srpska privreda. I dobri dijelovi susjednih zemalja. Usput su susjedni narodi iskusili Srbe uglavnom kao neprijatelje. A potom su i mnogi nedužni Srbi u tim zemljama iskusili njihov gnjev.

Okvir nevidljivog kontinuiteta

Evo nekoliko primjera za niti koje nas i dalje spajaju sa Miloševićevim likom i djelom.

Najprije, ljudi koji su rasli u njegovoj očinskoj sjenci sada su na velikoj političkoj bini. Jedan od njih je dugogodišnji portparol Miloševićeve stranke, Ivica Dačić. Preuzeo je stranku kad je gazda pao. Rashodovanim socijalistima je tada prvi čovjek države Boris Tadić ponudio svojedobno „istorijsko pomirenje“, da bi za svoju Demokratsku stranku obezbijedio još jedan mandat na vlasti. Mandat je dobio. Ali je, između ostalog, i zbog reanimacije Dačića doveo svoju stranku do prosjačkog štapa, a sebe u situaciju da bude poražen od reformisanih radikala. Tadić je tu gdje jeste, a Dačić osmu godinu na vlasti. Trenutno na privremenom radu kao ministar spoljnih poslova.

Ali i omnipotentni Aleksandar Vučić u svojoj biografiji ima ministrovanje u Miloševićevoj državi, pa bi najradije da zaboravi „mladalačke grijehe“. Međutim, čemu ovakve godišnjice ako se svi zajedno ne prisjetimo starih dobrih vremena?

Sistemska korupcija

Tajkunizacija i „ortačko-burazerski sistem“, kako tepamo teškoj sistemskoj korupciji, svoj korijen imaju u Miloševićevim devedesetim. Doduše, poštenje nalaže da se kaže kako su oni koji su oborili Miloševića taj njegov sistem usavršili, proširili i doveli do paroksizma.

Još jedan model su petooktobarski prvaci naučili od Miloševića: partija je sve! I majka hraniteljka, i diva na čije kaprice valja uvijek odgovoriti da ne ostaneš usamljen i bijedan, i čuvarica kazana koja određuje ko će prvi prići, i najefikasniji zavod za zapošljavanje. Ona je familija. Partokratija je dobar način satiričnog oponašanja demokratije.

Osim toga, u zemlji Srbiji nije bilo lustracije. Nije bilo otvaranja dosijea tajnih službi. Tamošnji Miloševićevi fanovi nastavili su da služe novim gospodarima.

Aritmija srčanog mišića

Fiksacija Slobodana Miloševića na Kosovo uzdigla ga je na početku karijere da bi potom bila bitna i za njegov pad. I tu fiksaciju je Požarevljanin ostavio u amanet svome narodu i – Aleksandru Vučiću. Sadašnji premijer u Briselu pregovara, moleći Boga da u dogledno vrijeme na red ne dođe pitanje priznavanja Kosova. Doduše, sudeći po količini suzavca u parlamentu u Prištini, to neće biti uskoro na dnevnom redu. Ali neće moći ni vječno da se odgađa. Tako Kosovo na kojem nema ni traga od srpske države ostaje do daljeg „srce Srbije“.

Na kraju, treba spomenuti da je Slobodan Milošević i dalje odlična projekciona površina za sve koji su mu klicali „Slobo,slobodo!“, a danas ga naknadnom pameću optužuju kao jedinog krivca za sve, mada su svojim glasovima legitimisali njegovu kobnu politiku. Milošević nije bio diktator već plebiscitarni autokrata.

Za utjehu je činjenica da je Srbija potpuno odustala od sile kao nastavka nacionalne politike drugim sredstvima. No, jednu deceniju od njegove smrti i 16 godina od razvlašćivanja, posljedice Miloševićeve vladavine nisu ni izbliza prevaziđene.