1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Sjećanja koja bole

Dawa Reem
30. maj 2017

Veliki broj maloljetnih izbjeglica u Njemačkoj bore se sa traumama. Sjećanje na rat i nasilje muči ih svakodnevno i otežava njihovu integraciju u sigurno okruženje.

https://p.dw.com/p/2dk3F
Deutschland Flüchtlinge Kinder vor Flüchtlingsunterkunft
Foto: picture-alliance/dpa/B. Wüstneck

"Moja majka nije znala šta da radi s mojim malim bratom. Zbog toga smo svi patili", priča Laila*. Ova 18-godišnjakinja pobjegla je iz Damaska u Njemačku prije godinu i pol dana, skupa sa svojim roditeljima, starijim bratom i 10-godišnjim bratom Yasserom. Nakon što su njenom ocu prijetili smrću, morali su glavom bez obzira napustiti svoju zemlju.

"Naravno da nismo htjeli napustiti svoju domovinu, ali nismo imali drugog izbora. Moj stariji brat i ja smo se pomirili s tim. Međutim, moj mlađi brat još uvijek ne može da prihvati život u Njemačkoj", kaže Laila. Yasser nije prebolio dolazak u stranu zemlju i otpužuje roditelje što su ga odvojili od prijatelja i istrgnuli iz domovine. Dječak je svakog dana sve agresivniji. Majka mu je pokušavala pomoći da se navikne na novi život u Njemačkoj, ali on joj ne dopušta da mu se približi. 

Yasser je jedan od više stotina djece izbjeglica u Njemačkoj koji pate od traume. Prema informacijama UNICEF-a, 2015. i 2016. godine u Njemačku je u pratnji roditelja prebjeglo 350.000 djece i omladine. Mnogi od njih stigli su iz zemalja u kojima je trenutno građanski rat i gdje su doživjeli traumatična iskustva. Sada su u potrazi za zaštitom i stabilnošću.

Syrien Belagerung Stadt Douma
Mnogu djecu sjećanja na uništenje i nasilje ne napuštaju čak ni u sigurnom okruženjuFoto: DW/F. Abdullah

Najdraže mu je biti sam

Yazen je u Njemačku također stigao iz Sirije. Njemu za sreću nije potrebno ništa više osim sigurnog mjesta za igru, fudbalske lopte i malo čokolade. On za razliku od druge djece u školi, svoje školske knjige ne nosi u ruksaku, nego u malom koferu, kojeg nosi sa sobom gdje god da krene. Yazen je od rata u Siriji pobjegao bez roditelja, sa svojim ujakom. Ovaj kofer je imao i pri bijegu, i u njemu je bilo sve što je mogao ponijeti.
Smrt drugog ujaka u Siriji uticala je duboko na Yazena. Osim toga, on se sjeća i tenkova, borbi i eksplozija granata - svih slika koje su prodrle u njegovo djetinjstvo i koje ga više nisu napustile. U Njemačkoj se kod njega razvio posttraumatski stresni poremećaj. Redovno ima noćne more i anksioznost, te se često u svakodnevnim situacijama želi povući i biti sam.

Djeca izbjeglice koje u Njemačku stignu bez pratnje staratelja, smještena su u objektima za dobrobit djece i mladih. Nakon toga, Ured za omladinu je odgovoran za brigu o njima, Pri prijemu, ovaj Ured između ostalog, mora ispitati i ocijeniti njihovo psihičko i fizičko stanje. Medicinska i psihološka njega je na raspolaganju u svim prihvatnim centrima, ali često se kod djece traume ne dijagnosticiraju odmah pri dolasku.

Prvo treba izgraditi povjerenje

"Za djecu je bolje da psiholozi dolaze iz istog kulturnog okruženja i govore isti jezik", objašnjava psiholog Nuammar Nakhala iz organizacije Arbeiterwohlfahrt (AWO) iz Neubrandenburga. AWO u ovom gradu radi skupa sa izbjeglicama i nudi savjetovanje za djecu i omladinu sa migranskim porijeklom. U toku terapije se djeca moraju osjećati dovoljno sigurno, da bi mogli pričati o svojim iskustvima i bolnim sjećanjima. Zajednički jezik bi ovdje mogao napraviti ogromnu razliku, kaže Nakhala. "U arapskoj kulturi se psihoterapija ne odobrava i neki tu metodu smatraju ludom. Zbog toga su djeca iz ove regije na početku povučena i oni moraju prvo steći povjerenje u terapeuta." Obzirom da ona dolazi iz istog kulturnog okruženja, povjerenje djece joj nije teško pridobiti, uvjerava Nakhala.

Terapijski pristup ovisi od jačine traume, objašnjava psiholog. U Yazenovom slučaju odabrana je individualna terapija. Dječak je preživio veliki šok, kada je bez roditelja stigao u Njemačku. Imao je sreću u nesreći, jer je imao priliku da primi terapeutsku pomoć. Nakon otprilike četiri mjeseca anksioznost se smirila, a nekoliko mjeseci nakon što su i njegovi roditelji iz Sirije stigli u Njemačku, uočen je značajan napredak.

Pomoć za traumatizirane izbjeglice

Humanitarne ustanove nude savjetovanje za traumatizirane izbjeglice u cijeloj Njemačkoj. Psihosocijalni centar za izbjeglice (PSZ) je društveno korisna organizacija, koja pruža podršku osobama koje imaju iskustva sa ratom, mučenjem ili nasiljem, i koji traže pomoć u Njemačkoj. U ovoj organizaciji pomoć godišnje pronađe oko 400 osoba iz 40 različitih zemalja. Pored toga, ovaj Centar okuplja profesionalce i volontere koji rade sa traumatiziranim migrantima i izbjeglicama.

Deutschland Flüchtlingskinder in Grundschule in Frankfurt an der Oder
Naučiti njemački i pronaći prijatelje - izazov za traumatiziranu djecuFoto: picture-alliance/dpa/P. Pleul

Ahmed je trenutno na tretmanu u PSZ-u u Düsseldorfu. On pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. Ovaj 16-godišnjak iz Sirije nije htio ni s kim razgovarati, nije htio ići u školu i odbijao je sve što mu se nudi u novoj okolini. Psiholog iz PSZ-a koji radi s njim, objašnjava da je Ahmed često agresivan, a privlačio je pažnju ekstremističkim kometarima. Mladić je u njemačkom društvu sve smatrao za religiozni tabu i nije htio sudjelovati ni u jednoj aktivnosti. Pored toga, mjesecima je imao noćne more i poremećaj sna.

Prepreka za integraciju

Tinejdžer je svjedočio brutalnom nasilju u svom rodnom gradu ar-Raqqa, koji je kontroliran od strane "Islamske države", objašnjava psiholog. Ahmed je više puta sedmično učestvovao u individualnoj i grupnoj terapiji. Na terapiji je pričao o tome šta je sve doživio. Međutim, u svakodnevnici je često doživljavao nazadovanja, te je u određenim situacijama pokazivao agresiju i probleme u ponašanju.

Traume su ozbiljna prepreka pri integraciji, analizira Nuammar Nakhala. Psihološke teškoće utiču na to kako se djeca odnose prema drugoj djeci, te koliko brzo uče. "Čim primjete probleme u ponašanju, roditelji trebaju potražiti profesionalnu pomoć", kaže Nakhala.

Ahmedu je trebalo više od pola godine terapije da bi promijenio svoje ponašanje i otvorio se prema svojim vršnjacima. Polako je počeo da shvata svoju svakodnevnicu kao stvarnost. Čak je sa svojim novim prijateljima išao i na bazen. Iako njegova sjećanja nisu nestala, on je bio u stanju da ih odagna svojim pozitivnim mislima i metodom koju je naučio kroz terapiju.

*sva imena su promijenjena od strane redakcije