1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Sjećaš li se prirode?

Čudesna konstelacija: Akteri na polugama moći osporavaju apokalipsu, ali postupaju kao da joj se raduju. Na drugoj strani, sitna raja oduvijek vjeruje u kijamet, ali se ponaša kao da ga nikad neće biti.

Antropocen je, kažu naučnici, geološko razdoblje koje oblikuju ljudi. Novi pojam nije zamišljen kao akademski konak za lošu savjest dobrih Zemljana. Nastao je kao kritika, oštra primjedba profesora Paula Crutzena tokom konferencije o klimi. Upadica nobelovca (onog što je nekoć dokazao kako uništavamo ozonski omotač) nekoliko desetljeća kasnije postaje čvrst termin. Antropocen = vakat ljudske nezaobilaznosti. Oproštaj od netaknute prirode. Staklenički plinovi, plastika, ceste, brane, rudnici, nuklearni otpad, u svakoj kapi kiše odraz homo sapiensa. Uvijek je bilo poplava, žohara i katastrofa, kontriraju skeptici. Možda. Ali prije nije bilo nas. U šta vjeruju oni koji ne vjeruju da 36 milijardi tona godišnje proizvedenog ugljičnog dioksida (GCP) nema efekta na vremenske prilike?

Vodostaj svijesti zavisi od suhih nogu. Dok je daidža Muharem tetku Nisu krkače iznosio iz sanskog naselja Aganovići, globalno zatopljenje nikome nije bilo ni na kraj pameti. Njima dvoma, kao predstavnicima ljudske vrste, pogotovo u momentu nesreće, ne možemo pripisati nikakvu krivicu. Odgovornost prema generacijama što dolaze, ako tako nešto, ili barem slično, u miljeu realne politike igra ulogu, valja tražiti na divljem tržištu CO2 certifikata. Tačnije, u krugovima međunarodnih zvaničnika na panelima UN konferencija programatično osuđenih na propast. Po pitanju klime globalni akteri godinama tapkaju u mjestu, slično postdaytonskim figurama u Bosni i Hercegovini, svako sebi, shodno principu: poslije mene potop.

Ili je pak naivno nasjedati na jedan od najstarijih scenarija u istoriji pripovijedanja – priču o apokalipsi? Ljudi smo, dogovorićemo se. Ako ne ove godine na samitu u Limi, onda one naredne, na velikoj dvadesetoj po redu UN-ovoj konferenciji u Parizu. U međuvremenu, zelena industrija na kopno izbacuje brojne internacionalne institucije. Okrugli stolovi, think thankovi, pokušavaju utrti put, kako se to lijepo a neodređeno kaže, regenerativnim energijama, održivom morskom ribarstvu, postavlja se pitanje, kako očuvati zrak, livadu i šumu, dabome, na planetarnom nivou. U nekoordiniranim naporima da zaustave globalno zatopljenje stručnjaci se ponašaju kao da to zapravo ne žele. Štaviše, u habitusu klima-eksperta kao da prepoznajemo žudnju za narednom katastrofom. Tek onda bi svijet vidio kako su bili u pravu.

Čudesna konstelacija: Osobe na polugama moći osporavaju apokalipsu, ali postupaju kao da joj se raduju. S druge strane, sitna raja oduvijek vjeruje u kijamet. Ali se ponaša kao da ga nikad neće biti. Možemo li drugačije objasniti napore nakon potopa u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji?

Pogođeni prirodu često prihvataju kao takvu, nepredvidivu, okrutnu, sirovu, svetu, s onu stranu dobra i zla. U kontekstu antropocena, međutim, stvari stoje nešto drugačije. U okolnostima novog geološkog razdoblja čovjek putem prirode nasrće sam na sebe. Jer priroda više nije ono što je bila. Pod uvjetom da je ikada bila ono što je bila, kao onda, recimo, kada smo bili izviđači na beskrajnoj Kozari, ili kad smo skupljali biljke za herbar iza Rudarevog stadiona, kad smo ljetovali u Aganovićima na Sani, ili kad smo onim starim stojadinom sa PD tablicama preko sedam brda i dolina putovali na more, pa kad smo usred netaknutog bosanskog Schwarzwalda, nabasali na komšiju Sulju, ženu, nanu i troje djece, i kad smo se svi uglas upitali otkud oni u divljini i kako stadoše svi u bijelog fiću?