Konfrontation am Checkpoint Charlie

Generalni sekretar sovjetske Komunističke partije Nikita Hruščov je sa novim američkim predsjednikom John F. Kennedyem pregovarao više mjeseci, ali nije postigao svoj cilj. Želio je Berlin izdvojiti kao "slobodni grad" iz zajedničke odgovornosti pobjedničkih sila Drugog svjetskog rata. Postepeno, takav je bio plan, su zapadni sektori podijeljene milionske metropole trebali biti "integrirani" u DDR.

August 1961: Izgradnja Berlinskog zida

Kennedy je to odbio, a Hruščov je vodstvu DDR-a dao zeleno svjetlo za početak gradnje Berlinskog zida. Radovi su počeli 13. augusta 1961. Hladni rat se kretao ka svom vrhuncu, ali ipak, reakcije Zapada nisu otišle dalje od diplomatskog bijesa. Sedam dana kasnije je zamjenik američkog predsjednika Lyndon B. Johnson posjetio podjeljeni grad i zapadnim Berlinčanima obećao da će SAD štititi njihovu slobodu. Ali sa zidom, dodao je, u Berlinu će se morati živjeti.

Istovremeno su zapadni saveznici počeli stvarati granične prelaze preko kojih bi pripadnici zapadnih vojnih snaga i strane diplomate bez kontole mogle prolaziti u Zapadnu Njemačku ali također i u istočni dio grada. Jedan od prelaza postavljen je na raskrsnici ulica Friedrichstrasse i Zimmerstrasse i nije bio veći od nekog prodajnog štanda.

Checkpoint Charlie

Ovdje su vojni službenici i diplomate mogli prelaziti granicu između zapadnih sektora i sovjetskog istočnog sektora i nisu bili podvrgnuti kontroli od strane vojske i tajne službe DDR-a. Značaj takozvanog graničnog prelaza "Checkpoint Charlie" je rastao nakon što je ministar unutrašnjih poslova DDR-a sa zapadnim saveznicima dogovorio da diplomate i vojnici koriste isključivo ovaj kontrolni punkt, ukolio ne žele biti podvrgnuti kontroli prilikom prelaska sa Zapada na Istok.

Sljedeća eskalacija uslijedila je nakon nekoliko sedmica: Politički vrh DDR-a je želio uvesti kontrole na Chekpoint Charliju. Kada je jedan američki oficir htio otići na predstavu u jedno pozorište u istočnom Berlinu, zaustavljen je od strane DDR-ovih graničara. Odgovor je brzo stigao: Oružana pratnja koja je brzo stigla na lice mjesta, prislino je omogućila prolaz američkog oficira.

Tenk protiv tenka

Lični savjetnik američkog predsjednika, general Lucius Clay je zbog zaoštravanja situacije naredio da se sa zapadne strane Chekpoint Charlija postave tenkovi. Time je Sovjetskom Savezu trebao biti poslan jasan signal: Do ove tačke možete ali ne dalje, sloboda zapadnog Berlina se garantira!

S obzirom na ove, imperijalističke provokacije kako ih je nazvao šef Kremlja Nikita Hruščov, Moskva je također poslala tenkove na kontrolni punkt. Tako je u centru Berlina stajalo više od 30 naoružanih tenkova koji su pripadali glavnim akterima hladnog rata - SAD i SSSR-u. Njihovi vojnici su prema kasnijim vlastitim svjedočenjima, bili spremni da pucaju. Vlade u istočnom Berlinu i u Bonu nisu sudjelovale u odlukama jer je sve bilo u rukama dvije super sile.

Deset metara natrag

Situacija je riješena nakon telefonskog razgovora između Nikite Hruščova i američkog predsjednika Johna F. Kennedya. To je bio prvi test za takozvani "crveni telefon" koji je omogućavao izravnu vezu između Moskve i Washingtona.

Ni Hruščovu ni Kennedyiu nije bilo u interesu da dođe do eskalacije i ratnog sukoba. Kennedy je pitao šefa Kremlja da li malo može povući svoje tenkove. U tom slučaju bi se povukli i Amerikanci, a da pri tom ne bi došlo do narušavanja njihovog ugleda. Hruščov je pristao. Neposredno nakon toga na Chekpoint Charliju se odigrala sljedeća scena: Deset metara unazad su se povukli najprije sovjetski, a zatim američki tenkovi. Njihove cijevi su i dalje bile usmjerene jedne u druge ali opasnost da će zaista pucati jedni u druge je nestala.

Autori: Matthias von Hellfeld/Belma Fazlagić-Šestić
Odgovorna urednica: Zorica Ilić