Sjećanje na Aušvic

Šest autobusa se parkira pred ulazom u Auschwitz. Iz njih izlaze izraelski vojnici. U auli muzeja susrećmo Ewu Pasterak, koja nas vodi kroz bivši koncentracioni logor.

"Nalazimo se na poznatom mjestu. Ovo je ulazna kapija sa natpisom "Arbeit macht frei" - Rad oslobađa. Nadam se da je svim jasno da rad u svim koncentracionim logorma, ne samo u Auschwitzu nije donio oslobađanje, već je bio instrument terora i masovnog uništavanja ljudi."

Ewa Pasterak jedna je od 150 licenciranih vodiča kroz muzej. Pokazuje nam 28 baraka od crvene cigle, okruženih bodljikavom žicom, koja je bila pod naponom struje. Sve je onako, kako je bilo prije 50 godina. Najprije gledamo crno-bijele fotografije ljudi pred rampom za ulaz u Auschwitz, potom crteže preživjlih. A onda nas Eva Pastorak odvodi pred ogromne izloge. Vidimo brda kofera, naočara, cipela i kose:

"Dvije tone prave ženske kose. S vremenom je posijedila. Tu su i stvari za bebe, dječije cipelice i predmeti, koej su koristili odrasli ljudi."

Razgledanje traje tri sata. U međunarodnom omladinskom centru susrećemo Tadeusza Sobolewicza, koji kaže

"Srdačno vas pozdravljam, moji njemački prijatelji!"

Ovaj 82-godišnjak doveden je sa 17 godina u Auschwitz. Prisjeća se pozdravnog govora tadašnjeg komandanta koncentrcionog logora:

"Ako je neko od Vas Jevrej, ne preostaje mu više od 14 dana života, svešteniku mjesec dana a za ostatak je predviđeno tri mjeseca. Nakon toga nema izlaza, samo kroz dimnjak. Je li jasno?'"

Tadeusz Sobolewicz priča nam o ubijanju, varvarstvu, gladi i bolestima. Na Brittu Juske, koja je u njemačkoj Socijaldemokratskoj partiji u Brandenburgu zadužena za obrazovanje i koja je bila u pratnji grupe njemačkih pedagoga, to je ostavilo strhovit utisak:

"Nastup preživjelog logoraša ostavio je na nas veliki dojam. Mogli smo osjetiti muke i solidarnot logoraša ali i odgovornost, izraslu iz proživljenih strahota."