´Sirotinjski fudbal´ šansa za siromašne Indijce

Da li siromašna djeca imaju jednaka prava da se igraju i uživaju u životu kao i bogata? Ovo pitanje stalno je postavljao profesor Vijau Barse, sportski instruktor sa Univerziteta Nagpur. Jednog kišnog popodneva 2001. godine vidio je grupu djece kako igraju fudbal u blatu sa plastičnom kantom umjesto lopte i sinula mu je ideja.

Dok je posmatrao njihovu ljubav prema fudbalu, pomislio je: “Zašto ne dati ovoj djeci šansu da izađu iz blata uz pomoć fudbalskog kluba koji bi osnovan samo za njih?“ Tog istog dana posjetio je 16 sirotinjskih četvrti i pozvao tamošnju djecu da igraju zajedno u timovima. Rezultat: organizacija ’Sirotinjski fudbal’ je rođena.

Cilj ove neprofitne organizacije sa sjedištem u Nagpuru je da stanovnicima sirotinjskih četvrti i beskućnicima omogući bolji život kroz fudbal.

'Sirotinjski fudbal' prima odrasle i djecu od osme godine starosti. “Počinjemo sa jezikom fudbala. Vrijednosti poput timskog duha, vjernosti i osjećaja zajedništva su nam na prvom mjestu,” objašnjava vođa organizacije ‘Sirotinjski fudbal’ i sin osnivača organizacije Abhijet Barse. “Za odrasle imamo posebne škole gdje dobijaju osnovno obrazovanje.i gdje im se pomaže sa nekim manjim poslovima. Glavna ideja koja stoji iza ovoga je da uposlimo mlade i stare i da im pružimo što više obrazovanja kako bi se iskorijenili društveni zločini i stvorilo bolje društvo.”

Postoje redovni treninzi čiji je cilj poboljšanje kvaliteta igrača. Timovi su učestvovali u mnogobrojnim nacionalnim i internacionalnim utakmicama. Zakazano je i da predstavljaju Indiju na Svjetskom kupu za beskućnike 2012. godine koji se ovog okobra održava u Meksiku.

Prepreke

Trening djece i put ka njihovom boljem životu nije bio nimalo jednostavan poduhvat. “Imali smo mnogo problema. Ponekada i sa vođama sirotinjskih četvrti. Često smo imali i ozbiljne prepreke prilikom prikupljanja sredstava”, kaže Barse.

“Mnogi ljudi su nas pitali zašto želimo da djeca igraju na internacionalnom nivou. Žalosna je činjenica da mnogi Indijci ne vide sportske događaje kao pretjerano bitne nego više kao potpuni gubitak vremena za siromašne ljude.”

Barse kaže da su mnogi roditelji zabranili svojoj djeci da igraju fudbal i da su ih umjesto toga slali da zarade pare na ulici.

Međutim za neke je ljubav prema fudbalu bila prevelika. 2008. godine Homekant Surandase izborio se protiv svih društvenih predrasuda kako bi se pridružio 'Sirotinjskom fudbalu' i učinio nešto sa svojim životom. Danas je trener u organizaciji i igra u državnim ligaškim utakmicama.

Korist za državu

Još jedan problem za razvoj programa bila je i loša okolina na koju su djeca naviknuta od rođenja: “Neka djeca su bila uključena u razne antisocijalne aktivnosti a neka su imala i disciplinske probleme. Zato skupljanje sve te djece pod jednim krovom, stvaranje tima i zajedničkih vrijednosti nije bio nimalo lagan posao“, prisjeća se Barse.

Ali, on je sretan što su se počeli pojavljivati plodovi njegovog teškog rada. Akileš Paul, također trener u organizaciji, dobar je primjer: “Kada nam se Akileš pridružio već je bio učestvovao u nekim antisocijalnim aktivnostima. Odgovarajuće obrazovanje i ljubav prema igri učinile su ga poštovanim i uglednim građaninom.“

Klub se udružio sa mnogim drugim volonterskim organizacijama širom zemlje da regrutuju talentovanu mladež i treniraju ih za bolji život. “Naš moto je da pomognemo da što više djece živi normalno. Treniramo ih da igraju i da budu poštovani građani.“

Glavni trener Homekant Surandase, kojemu je organizacija ’Sirotinjski fudbal’ također pomogla da započne fudbalsku karijeru, oduševljen je: “Divno je vidjeti kako nas i naš talent poštuju širom svijeta. Sada me kada idem u sirotinjske četvrti posmatraju kao uzor. Nema riječi kojim mogu objasniti taj osjećaj. “

Autor: Debarati Mukherjee / Staša Nikodinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić