Siromašni, ali složni

U Trnovu nema Hrvata, samo Srbi i Bošnjaci. I dok se u federalnu opštinu Trnovo Srbi vraćaju u malom broju, uglavnom prodaju svoju imovinu, u opštinu Trnovo u RS-u, vratili su se svi Bošnjaci.

“Nije bilo problema,“ kaže novi načelnik opštine Goran Vujičić. “Ko god je zatražio svoju imovinu dobio je. Zahtjevi su se rješavali brzo,“ dodaje načelnik i pokazuje kroz prozor opštine neke od bošnjačkih kuća. Naravno da ih sve poznaje. To su njegovi mještani čiji je on načelnik.

Regiju okrenuti turizmu

Obje trnovske opštine smještene su u pitomu dolinu između Treskavice, Jahorine i Bjelašnice, čiji vrhovi bljeskaju pod snijegom na škrtom januarskom suncu. Južno su od Sarajeva, udaljene 30-tak kilometara od glavnog grada, na magistralnom putu Sarajevo-Foča. „Opština je siromašna, ali svi dijelimo istu sudbinu. Oslanjamo se na vlastite resurse, a to su šume i nešto poljoprivrede, a u budućnosti, mislim da će se cijela ova regija okretati prema turizmu, kao privrednoj grani. Za to imamo odlične prirodne predispozicije,“ kaže načelnik Vujičić.

Normalno se odnosimo jedni prema drugima

Sejmen Karačić krenuo je u džamiju, na podnevnu molitvu. Da je Bošnjak, poznajem po 'francuskoj kapi'. Godine su ostavile traga na licu, samo su oči još uvijek mlade i radoznale.

„Vratio sam se, evo već deseta godina. Živim sa ženom, a sinovi su mi u Sarajevu, gdje su bili i prije rata. Kuća mi je bila dobro srušena, ali sam je opravio. E, jest mi dala opština 1000 KM donacije da popravim banju, bila je skroz propala. Od stvari, u kući, ništa nisam našao. Sve je 'opuhano'. Bio je jedan Srbin u mojoj kući, a kad je preselio u Federaciju, sve je odnio. Inače, nema nikakvih problema, isto je kao i prije rata što je bilo. Ljudi se ponašaju normalno prema nama, a i mi prema njima,“ kaže Sejmen Karačić i pokazuje mi Avliju, dio Trnova oko džamije gdje je najveća koncentracija bošnjačkih kuća.

„Bilo je nekih balavaca što su nas isprva provocirali, ali i to je prošlo. I još nešto: narod se bolje slaže nego funkcioneri,“ dodaje dok se pozdravljamo.

Neću da razgovaram! Idite, molim vas!

Zvonim na vrata prve kuće u Avliji. Otvara uplakana sredovječna žena i kada čuje zašto sam došla, provaljuje bujica emocija. „Evo, vidite da plačem. Sad sam gledala reportažu o stradanju djece u Gazi i pitam se dokle, dokle će muslimani svijeta stradavati. I djeca. Šta su ta djeca nekome kriva? Neću da razgovaram, idite molim vas,“ kaže dramatično. Ja se ne pomjeram. Gledamo se nijemo nekoliko trenutaka, a onda mi kaže: „Ja sam Fatima Mahmutović, hajde uđite.“Otvorila je vrata Fatima, ali i srce, u najboljoj tradiciji ovdašnjih ljudi. Prije rata radila je kao stomatološka tehničarka, sada je u penziji i živi sama sa ocem.

„Pravo da vam kažem, ja pazim s kim ću kafu popiti, a naročito koga ću u kuću pustiti. Meni se čini da se sad više pozdravljam sa Srbima, nego sa Bošnjacima. Oni su moje komšije i dio su mog života. Suživot s njima dijelim,“ kaže Fatima i dodaje kako su se Mahmutovići vratili 2000. godine u kuću koju su sami popravljali. Nisu imali problema sa Srbima. „Ko god traži problem, dobije ga,“ kaže.

Vrpolji se na sećiji i vidim, našto je veliko muči. Ohrabrujem je da kaže, jer, ubjeđujem je, biće joj lakše, a ako je nešto previše intimno, eto, izostavićemo to iz priče. „Ma, znate šta, mi smo jako proklet narod. Bošnjački narod je proklet, on ništa ne vidi, kao da je slijep. Eto, ovdje u našoj opštini, u opštinsko Vijeće, izabrana je Bošnjakinja, djevojka koja ima dva razreda osnovne škole. Naši su ljudi glasali za nju, da nas ona predstavlja. Ona?! Nepismeno čeljade! A mi imamo toliko školovanih ljudi, ljudi sa fakultetom. Zar ne bi bilo bolje da nas neko takav predstavlja?“

Ne potkuhava hljeb bez prstena na ruci…

Prelazimo na neke lakše teme. Razgovaramo o bošnjačkoj tradiciji i o tome koliko su se stari običaji sačuvali u ovom novom, modernom vremenu. Fatima pominje svoju rahmetli majku koja je bila 'svjetlo i milost' u njenom životu. Pokazuje mi nakit kupljen u Meki, Medini i Damasku.

„Uvijek nosim nakit. Moja majka je uvijek govorila: Grijeh je ženi potkuhati hljeb ako nema prsten na ruci. Ako će ga potkuhati, neka ga potkuha sa prstenom.' Eto, zato i u kući uvijek nosim prsten i ove narukvice kupljene na svetim mjestima,“ kaže Fatima Mahmutović.

Svratili na kafu, po starom dobrom običaju, Fatimin amidža Izet Mahmutović i njegov prijatelj Avdo Mulaosmanović. Izet kaže da je 2000, kad su se vratili, sve bilo porušeno i popaljeno. Međunarodna zajednica je dala donaciju kojom su pokrili i ozidali kuće, ali sami su morali dograđivati svojim sredstvima objekte, da bi se uselili u njih.

„Do dana današnjeg, nismo imali pomoći od federalnih i kantonalnih vlasti. Niko od nas još nije dobio ni poljoprivrednu, ni zanatsku alatku. Uglavnom živimo od penzija, a kakve su, zna se“, kaže Izet, a Avdo dodaje: „Što se tiče ovog naroda ovdje, nama niko jednu ružnu riječ nije rekao, ali mi se u odnosu na Bošnjake u Federaciji, osjećamo građanima drugog reda. Niko nas ne obilazi, niko od ljudi na vlasti ne dolazi. Jedino kad su izbori, e, onda dođu i traže da glasamo za njih.“

Političari dolaze samo kada su izbori

Pričaju zatim, Izet i Avdo kako je Stranka za BiH unijela zlu krv među bošnjački narod i podijelila ih. „Kad su bili ovi zadnji, opštinski izbori, svi smo mi glasali u opštini Trnovo koja pripada Federaciji BiH, jer smo tamo bili na biračkim spiskovima. Ali, šta se desilo? Kandidat za načelnika opštine Ibro Berilo je nekim ljudima, za koje je bio siguran da će glasati za njega, podijelio traktore i krave junice, a drugima nije. I to su dobili ljudi koji nemaju zemlju, niti se bave stočarstvom. Znači , dobili su poklon da ga prodaju kasnije. To je podijelilo naš narod,“ kaže Avdo.

Pa, je li Berilo dobio načelničku fotelju?

„Jeste,“ kaže Izet, a Avdo dodaje da mu prevareni narod nije ostao dužan, pa je dugo, nakon izbora, kolala parolaška pošalica, koju nije zgodno pominjati na ovom mjestu.

„Kaže meni Selim Hamzić, zamjenik načelnika u federalnom Trnovu, kad smo tražili da nam pomogne: 'Ima crta ovdje,' biva entitetska, 'i ja s vama, povratnicima u Republiku Srpsku nemam ništa.' Oni su se odrekli nas, samo kad su izbori, eto ih,“ kaže Izet Mahmutović. „Pa, zapamtite. Biće još izbora,“ kažem.