1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

Sirija i Turska: Rat koji niko ne želi

Stanje na sirijsko-turskoj granici se smiruje. I pored vatrenih riječi u parlamentu u Ankari, svima je jasno da niko ne želi da dođe do direktnog sukoba sa Sirijom, prenose njemački mediji.

Sudeći prema anketama u samoj Turskoj, većina građana te države je protiv rata sa Sirijom, što je jasno i vladi u Ankari, piše Süddeutsche Zeitung i nastavlja:

"Ukoliko vlada u Ankari krene ratnom stazom teško da će za to biti nagrađena aplauzom Turaka. Zato bi svaki vojni pohod protiv susjedne države predstavljao nepredvidiv politički rizik. Nezadovoljstvo Turaka zbog eskalacije konflikta tako bi moglo pogoditi one koji su već jednom postali žrtve konflikta. Riječ je o oko 120.000 izbjeglica iz Sirije koji su utočište potražili s druge strane granice, u Turskoj. Tri četvrtine tih izbjeglica živi u šatorskim naseljima u blizini granice, mnogi od njih upravo u Akčakaleu. Iz tih izbjegličkih naselja dolaze i pobunjenici koji su 19. septembra zauzeli jedan granični prelaz u Siriji. Otada se sa sirijske strane upućuju granate na teritoriju Turske. Prije nekoliko dana u Akćakaleu su one prvi put izazvale i žrtve. Ako se stvari posmatraju cinično, onda bi se moglo reći kako su petoro stradalih bili 'kolateralna šteta rata u Siriji'. Ali to u svakom slučaju nije povod za rat.

Sirijske granate padaju na mjesto Akčakale

Sirijske granate padaju na mjesto Akčakale

Zbog toga se mora postaviti pitanje: kome bi koristilo ako bi Turska ušla u rat? Ni diktatoru u Damasku, koji se bori za vlastito preživljavanje, sigurno ne odgovara rat sa susjednom državom koja je odlično naoružana. Tim prije što ne zna kakva bi mogla biti reakcija SAD ili NATO-saveza. Asad se stoga radije bavi 'bockanjem'. On podržava kurdski pokret PKK - što je sigurno prst u oko Ankari", piše Süddeutsche Zeitung.

Pouke iz ratova u Iraku i Afganistanu

I list Die Welt piše kako rat ne žele ni Ankara ni Damask, ali ni EU, SAD ili NATO:

"NATO ne želi da se u Siriji nađe u novom bliskoistočnom ratu u kojem nije jasno kuda idu linije fronta. EU ima ionako dovoljno posla sa svojom privrednom i finansijskom krizom, a SAD ne žele da zbivanja u svijetu odluče o toku predizborne kampanje za poziciju predsjednika. Sve dakle govori u korist teze kako bi tenzije trebalo da se smire, naravno ukoliko ne dođe do nekog novog neplaniranog incidenta.

Parlament u Ankari je odobrio zakon koji dozvoljava armiji da interveniše na teritoriji Sirije

Parlament u Ankari je odobrio zakon koji dozvoljava armiji da interveniše na teritoriji Sirije

U istoriji je bilo mnogo ratova koji su vođeni a da strane u sukobu ustvari nisu imale veliki interes da do toga dođe. Vlade su se našle u poziciji kada su jednom izrečene prijetnje morale sprovesti u djelo, ako su željele da zadrže utisak kako su vjerodostojne. Zbog toga je važno da svijet režimu u Siriji stavi do znanja u koliki rizik ulazi kada se sukobljava s pobunjenicima u pograničnom regionu jer granate mogu i da 'zalutaju'. A iza kulisa javnosti bi NATO trebalo da upozori Tursku kako ne smije postati zarobljenik vlastite retorike. U usijanoj atmosferi ratovi mogu da planu lakše nego što to neko očekuje. A ti ratovi su obično mnogo duži i donose mnogo veću štetu nego što misle političari koji ih pokrenu. Zapad to odlično zna nakon ratova u Iraku i Afganistanu", piše Die Welt.

Spasilac sa Palilule

List Neue Zürcher Zeitung piše o Renatu Grbiću, vlasniku restorana i ribaru s Dunava, koji iz te rijeke ne izvlači samo somove i šarane. Ovaj Beograđanin je u proteklih 15 godina iz Dunava izvukao 25 ljudi koji su se bacali u rijeku s Pančevačkog mosta.

Ribarski čamac na Dunavu u Beogradu

Ribarski čamac na Dunavu u Beogradu

"Posljednja koju je izvukao je bila 22-godišnja Alisa, koja se u rijeku bacila zbog ljubavnih jada. Renato je na terasi svog restorana čuo karakterističan pljusak kada je njeno tijelo palo u vodu. On dobro poznaje taj zvuk. Odmah je sjeo u čamac i krenuo ka sredini rijeke. Uvukao je Alisu u čamac. Rijetko da ikada više vidi neke od onih kojima spasi život. Ipak, jedna žena zajedno s mužom i djetetom svake godine dolazi na večeru u njegov restoran - na dan svog 'drugog rođendana', na dan kada je i nju Renato izvukao iz vode. Mnoge samoubice ipak uspiju u svojoj namjeri. 'Kada čujem da je neko skočio, a da ja nisam bio tu, onda se stvarno osjećam loše', kaže Renato. Za svoju hrabrost dobio je i priznanje opštine Palilula. Ljudi ga zovu 'narodnim herojem', iako ovo socijalističko odlikovanje odavno ne postoji.

U Srbiji na svakih 100.000 stanovnika ima 19 samoubistava godišnje. Broj samoubistava u direktnoj je proporciji sa političkom i privrednom krizom. Pedesetih godina prošlog vijeka u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Srbiji je vladalo doba privrednog razvoja, a na 100.000 građana je bilo samo 12 samoubistava. Porast na preko 20 samoubistava zabilježen je tokom ratova devedesetih. Broj samoubistava je potom nešto opao. Renato je ipak stalno na oprezu", piše Neue Zürcher Zeitung.    

Autor: Azer Slanjankić

Odgovorni urednik: Svetozar Savić