Silvio Berlusconi - Portret mogula

U razlicitim zemljama ich razliciti nazivaju – na zapadu se govori o mogulima, u Rusiji o oligarhima, a na podrucju Balkana se nazivaju ili takodjer mogulöima ili tajkunima. Ovi pitoreskni nazivi odnose se na ljude koji su u kriznim razdiobljima i uz brojne malverzacije uspjeli u kratko vrijeme doci do ogromnog bogatstva, koji su na vrijeme shvatili da im je za jacanje utjecaja potrebma i kontrola nad medijima, i koji su sve vecu financijsku moc pokusali – neki uspjesno, drugi bezuspjesno – pretvoriti i u politicku moc.

Silvio Berlusconi rodjen je 1936 u Milanu. Tamo je studirao pravo, i tamo je zapoceo svoju poduzetnicku karijeru. 60-ich i 70-ich godina djelovao je kao investitor u gradjevinarstvu, a od pocetka 70-ich se sve vise zanima i za medije. Zapoceo je 1974 sa uvodjenjem kabelske televizije, a kasnije je razvio mrezu formalno nezavisnih lokalnih televizijskih stanica, koje su emitirale djelomicni isti program. Pocetkom 80-ich je tu mrezu povezao u Kanal 5, potom je preuzeo vlasnistvo nad stanicima Italia Uno i Rete Quattro, u uskoro je kontrolirao dvije trecine svih prihoda koje je televizija u Italiji ubirala od reklama. Iz tog vremena datiraju i brojni kontakti koje je Berlusconi imao sa vodecim talijanskim politicarima, poput primjerice Bettina Craxija. On je 1983 bio talijanski premijer, a kasnije je pobjegao iz zemlje i u odsustvu je osudjen na visegodisnju kaznu zatvora zbog mita i pronevjere.

Berlusconijev brzi uspon na ljestvici najbogatijih i najutjecajnijih ljudi u Italiji mnogi promatraci dovede u vezu sa korupcijom, a neki tvde da postoje i vrlo bliski kontakti sa mafijom.

Od pocetka 90-ich godina Berlusconi se sve vise angazira kao politicar, a poduzetnistvo pada u drugi plan. Nakon velike politicke krize u Italiji, i raspada desetljecima dominantne Demokrscanske stranke zbog korupcije, Berlusconi osniva svoju stranku Forza Italia. Na parlamentarnim izborima 1994 ta stranka - dobrim dijelom zahvaljujuci i velikoj propagandnoj kampanji Berlusconijevih medija - postaje najaca politicka snaga u zemlji, sa 21 % osvojenih glasova, i Berlusconi zajedno sa regionalno-separatistickom Legom Nord Umberta Bossija, te postfasistickom nacionalnom Alijanskom Giancarla Finija osniva vladajucu koaliciju, u kojoj sam postaje premijer. Vec u to vrijeme Berlusconi kontrolira oko 90% talijanske televizije.

Ta je koalicija kratko trajala, svega sedam mjeseci, i to se vrijeme Berlusconi u najvecoj mjeri bavio sudskim procesima zbog mita, pronevjere, utaje poreza i kontakata sa mafijom koji su protiv njega bili u toku, te izmjenom zakona kako bi takve procese onemogucio.

Berlusconi, medjutim, ostaje u politici, i radi na povratku u premijersku stolicu. To mu i uspjeva na parlamentarnim izborima 2001 godine, kada politicki savez Casa delle liberta osvaja apsolunu vecinu u parlamentu.

U medjuvremenu je Silvio Berlusconi premijer vlade sa najduljim stazom bezi izvanrednih izbora u povijesti Italije. Njegova vladavina je, medjutim, i dalje pod znakom sumnji u legalnost poslova u proslosti s jedne strane, i berlusconijevog nastojanja da maksimalno koncentrira privrednu, medijsku i politicku moc u svojim rukama. S tim ciljem on je iniciirao i brojne izmjene zakona, prije svega one koji se ticu upravo koncentracije politicke i medijske moci u istim rukama. S tim u vezi je i tzv. Lex berlusconi, zakon izglasan u martu 2002 godine. Njime se clanovima vlade omogucuje politicko djelovanje usprkos vlasnistva u pojedinim velikim firmama, smanjuju se kazne za podmicivanje sudaca, i proglasava se amnestija za krivicno djelo utaje poreza. Osim toga postavljanjem svojih ljudi na celo nacionalne televizije i radija, Berlusconi preuzima i fakticku kontrolu nad drzavnim medijima u zemlji.