1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Selo Šubin u izolaciji

U 21. vijeku povratnici u srebreničkom selu Šubin žive bez struje, televizijskog i radio signala, bez škole, ambulante, prodavnice, a zimi i bez puta.

Malo selo nadomak Srebrenice, bez ikakve perspektive

Malo selo nadomak Srebrenice, bez ikakve perspektive

U šumovitim vrletima Srebrenice na 25 kilometara od grada bilo je nekad selo Šubin. Bilo zato što nakon rata od 33 kuće nijedna nije ostala čitava, a obnovljene su samo tri. Iz dva odžaka se dimi, a već u trećoj kući niko ne živi. Sevdet Atić je prvi povratnik ovdje.

Vratio se nakon rata i šest paklenih mjeseci provedenih u srbijanskom logoru Šljivica. Savdet kaže da su najveći problemi za život ovdje put i struja, da nema škole, ambulante, te nikakvog signala, tako da ne znaju šta se dešava niti imaju kakve kontakte, jedino kad odu do grada mogu pročitati novine.

Na pitanje da li u Šubićima ima djece i idu li u školu, on odgovara: “Ja imam dijete ide u drugi razred, ali sam ga morao slati u Federaciju. Ovdje nema uslova, jer do Srebrenice ima 25 kilometara u jednom pravcu, tako da ne mogu da ga šaljem“.

Samoća najveći problem

Sevdet je na obiližnjem potoku od starog elektro-motora napravio mali generator, koji njemu i komšiji upali barem po neku sijalicu, ali problemima nikad kraja: “Sve do sada je radila, do prije 10 dana, ali kako je počela suša nema dovoljno vode. Sve je ispravno i čim ima dovoljno vode radi, tako da ima svjetla za nekoliko sijalica“.

Sevdet je mlad čovjek, radi kao drvosječa i tako prehranjuje porodicu. Supruga Sabina u svemu mu pomaže, ne žali se mada joj nije nimalo lako. Iako, veš pere ručno, nema struje i frižidera, zbog čega se hrana brzo kvari, Sabina kaže, da joj je samoća najteža.

“Pa teško je kao što i sami vidite. Loš nam je put, struje nemamo, prodavnice nemamo, škole nemamo, nigdje ništa nemamo. Udaljeni smo od asvalta 13 kilometara. Ja sam ovdje jedina ženska osoba i eto“, objašnjava Sabina.

Vlast ni ne pita za selo Šubin

Prvi zasad i jedini komšija Atićevih je Daut Dautović. Godina se nakupilo kaže, a na pitanje kako se živi odgovara ovako: “Da vam kažem nije lahko. Ja nekako mogu da preživljavam od penzije, ali ko to nema nezgodno je“.

Dva kilometra dalje, samo preko šumom obraslog brda, su Poznanovići. Malo dalje Brezovice, sela iz kojih su dva čelnika lokalne izvršne vlasti. Do njihovih sela su prokopani tvrdi putevi, dovedena struja, izgrađeno dvadesetak savremenih kuća u kojim niko ne živi.

Na naše pitanje dođe li ovdje u Šubin ko iz vlasti ponekad da ponudi neku pomoć Daut nam odmahuje rukom i kratko kaže: “Ovdi nikad niko nije izašao ni da nas pita da li imamo šta da jedemo. Možda im mi i ne trebamo, ne znamo“.