Selfi s demonstrantima u Srbiji

Srbija je – od Subotice do Niša – na ulicama već godinu dana. To nije novost. Nova su lica. Novi su Nemanja Milosavljević iz Beograda i Katarina Jelisavčić iz Novog Sada koji su 3. aprila s nekoliko klikova na Fejsbuku pokrenuli lavinu, iako u to niko nije vjerovao, a mnogi su sumnjičavi i danas.

Možda bismo manje raspredali o teorijama zavjere da nas je bilo više u Novom Sadu tog ponedjeljka nakon izbora kada je Katarina prvi put uzela megafon u ruke i rasplakala se dok je govorila da ne želi da ide iz Srbije i pozvala okupljene da joj u tome pomognu. Tako valjda drame ti „Sorosevi plaćenici, huligani i drogoši“, kako ih etiketiraju abortirani mediji.

Za pet dana protesta širom Srbije vidjeli smo hiljade i hiljade tih Katarina. Njih smo uvijek kritikovali – zbog apatije, izborne apstinencije, nasilja, nekulture, desničarenja, površnosti, nezainteresovanosti... O njima smo mudrovali, njih nismo pitali. Ni studente, ni srednjoškolce, ni one koji se razvlače po biroima dok ne odu na kruzer da za satnicu od par dolara fotografišu pregojene turiste ili im donose hladne koktele.

Sada je jasno da su sve slušali, trpili i čekali da oni stariji napokon završe svoje poslove. Predsjednički izbori bili su posljednji znak da od toga nema ništa, a milenijalci žele da žive „odmah sada“, kako je jedan od mladića napisao na svom transparentu.

Mladi ljudi koji nam se događaju na ulicama već pet dana nisu ni nezainteresovani, ni neinformisani, ni nasilni. Oni su naprosto – bijesni. Bijesni je im prijatelji odlaze. Bijesni jer su svakog dana pred dilemom da to učine i sami. Bijesni zbog Feketića, poplava, helikoptera i fantoma. Bijesni zbog lažnih diploma i korumpiranih profesora. Bijesni zbog poltronskih studentskih lidera. Bijesni zbog lažnih obećanja, prekarnih radnih mjesta, propalih fabrika, zaostalih plata, napumpanih statistika… Ne žele da čekaju „dvije do dvije i po godine“ kada će nam svima postati sjajno. Ali bijesni su i zbog babine penzije, tatine nervoze i 48 sati Vučića.

To nije analiza, to su njihove poruke preko transparenata, horskih pokliča i razgovora s novinarima. Oni o čijoj apolitičnosti drobimo iz dana u dan ovih dana vrlo suvislo i koncizno govore o bitnim političkim pitanjima. Oni za koje tvrdimo da ne haju za tradicionalne medije, jer su se preselili na internet, traže ostavke članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije i rukovodstava javnih servisa. Oni na koje poslije svakih izbora ospemo paljbu zbog apstinencije zahtjevaju da se urede birački spiskovi.

Zato su se na jednom mjestu skupili i lijevi i desni i oni sa centra i oni kojima ideologija ne predstavlja baš ništa. Tako su na listu Soroševih plaćenika dospjeli i oni koji su i sami vjerovali da tako nešto postoji, tako su „Ne damo Srbiju“ počeli da kliču i oni koji su svaki oblik patriotizma gledali s gnušanjem. Tako su u Novom Sadu u živi zid kod RTV-a stali navijač, panker i hipster. Tako se svaka rasprava o tome ko će stati na čelo kolone u Beogradu završava uzvikom „Svi zajedno“.

Bez policije koja bi ih sačuvala od provokatora, protesti ipak prolaze bez većih incidenata, iako je šetnja i dalje nepredvidiva. Doduše, nepredvidiva za učesnike i medije, ali reklo bi se ne i za lokalne vlasti u Novom Sadu i Nišu, koji su kolone pozdravili gašenjem ulične rasvjete. Ozbiljno? Ne možete ugasiti uličnu rasvjetu milenijalcima i misliti da ćete ih uplašiti. U poređenju s tim za šta sve imaju aplikacije, svjetlo na telefonu mu dođe nekako iz doba jure.

U vrijeme ispitnog roka, ovi protesti ih, kažu, skupo koštaju. Spremni su da plate cijenu. Pored parola koje su prije dvadeset godina uzvikivali njihovi roditelji, reski humor nove generacije oličen je u pjesmama „Onesvijesti se“ i „Ko ne skače, taj je Vučić“, u povicima „Tišina tamo“ pred kraj minuta ćutanja pred zgradom RTS-a, i u dječijoj pjesmi „Vuče, vuče, bubo lenja“, koja je na protestima dobila novu perspektivu.

Novi demonstranti ne znaju kako s medijima, ni zašto je tako prokleto važno ko je organizator. Na najskuplje pitanje ovih dana, kaže mi jedan od njih, sad neće da odgovore iz principa. A vođe se nameću svakog dana i sami stavljaju na čelo kolone. „Može transparent, ne možeš da mi odvučeš masu“, kaže jedan od tih pokušaja vođa u raspravi o tome ko će povesti kolonu. Odgovor stiže baš od te mase: „Nećemo vođe“ i „Studentski protesti“ – vikali su svi u glas.

Dušebrižnici, kakvi jesmo bili svih ovih dana, u strahu da neko ne izmanipuliše tu masu, nismo primijetili da to nije nikakva masa, već skup koji će ispratiti poruke s megafona i poziv na minut ćutanja, ali šutnuti na začelje sve one koji pokušaju da budu „prvi među jednakima“. Zato, kažu, nema intervjua ispred kolone, nego u ravni s njom, zato nema organizatora, zato nema hijerarhije. Zato nema lica koje bi poslužilo za potjernicu na naslovnicama.

Postoji samo ideja o tome šta više ne mogu da trpe. Postoje slike koje više ne mogu da gledaju. „Ne viđam ni mamu ni tatu, zato što rade po cijeli dan, a opet ne mogu da zarade dovoljno“, plastično objašnjava jedan od njih ovih dana. To ih drži na okupu, bez obzira na to koliko (ne) poznaju ustavnu podjelu vlasti. Prevejani „soroševci“, gle čuda, nisu baš ni sigurni šta ako stvarno svi na vlasti podnesu ostavke, pa traže savjete i konsultuju zakone. Ali zašto je to problem? Od onih koji to znaju, gle još jednog čuda, nismo za sve ove godine imali mnogo koristi. Demonstranti znaju šta i zbog čega neće i za to imaju čvrste razloge utemeljene u stvarnom životu.

Ako nismo vjerovali Katarini i Nemanji kad su nas pozvali u ponedjeljak, sad je barem red da kažemo izvinite. Jer oni, ne samo da vjeruju, oni znaju da mogu. A onima koji ih ne vide i ne čuju, u subotu sa beogradskih ulica šesti put gromoglasno poručuju: „Izlazite napolje!“