1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Selfi iz Potočara

Bošnjacima i Srbima Srebrenice zajedničko je - da odlaze. Suprotno obećanjima, na terenu je vidljivo da postoji konsenzus srpskog i bošnjačkog vrha, te međunarodne zajednice, da u Srebrenici nema "svjetlije" budućnosti.

„Prijatelju, sjajna vijest, skoknut ću u Srebrenicu 11. jula, pa ćemo se susresti i ispričati nakon punih deset godina. Zapravo, dolazim na tri, četiri dana sa dva poslovno važna frenda. Hoće da oblete Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, a Potočari su obavezni. Hej, moguće je i da nešto investiraju u Podrinju! Čekam te na godišnjici i radujem se susretu“, piše mi jedan naš Prekookeanlija.

E vala, ako već ne može drukčije, nećemo se sretucnuti ni u Potočarima - kažem sam sebi. A nekadašnjem prijatelju uopšte ne odgovorim, jer osjećam da smo postali udaljeniji nego kontinenti na kojima živimo. Trebalo bi mu naširoko obrazlagati da se ja 11. jula ne mogu upakivati ni u čije turističke veleslalome, da Potočari nisu mjesto za ćaskanje o zgodama iz mladalaštva, da se ničemu ne mogu radovati u vrijeme kad onu dolinu smrti poplave suze majki, sklupčanih pored kostiju njihovih dječaka koji bi danas mogli imati svoju djecu iste dobi.

Hasan Hadžić

Hasan Hadžić

Kako da objasnim tipu da ja na potočarskom skupu mogu samo da šutim. I da tada obično zamišljam gradić sa četiri hiljade muških glava i dvadesetak okolnih sela sa još toliko njih: Jutro je i odjednom sve uzavri; jedni odlaze u fabrike, drugi u škole, treći u kafedžinice na pretres čaršijskih habera, četvrti kibicuju ljepotice dok gaze glavnom i jedinom ulicom …

A čim u zamislima nabasam na prvi sumrak, prenem se iz “sna” na nogama, pa sva ona vreva naprasno utone u smrtnu stvarnost potočarske doline. Na cijeli kraj se svali teret vječne tišine i ne zna se šta je sablasnije – prazan grad ili sela koja su progutale šikare.

A dobro sam znao taj grad, ta sela i te ljude iz vremena dok su postojali – njihovu marljivost, srdačnost i neizmjernu toplinu prema gostu, s kakvom se nijedan meni znani kraj nije mogao usporediti. I zato moji poratni susreti sa Srebrenicom i Potočarima nisu i nikada neće moći proći bez pomenutih snoviđenja, koja me redovno dotuku a, opet, nikad se ne pokajem što odem.

Ali, već nekoliko godina ne odlazim tamo 11. jula i u dane ispred godišnjice. Razlog je upravo sve veći priliv na dženazu i na prateće manifestacije osoba koje, poput pomenutog “prijatelja”, ne dolaze zbog respekta prema žrtvama i bolu njihovih porodica, te zbog onog nijemog upozorenja okupljene mase čovječanstvu šta je natovarilo na svoju savjest na kraju 20. vijeka.

Potočari i Srebrenica se napune živim ljudima samo 11. jula svake godine

Potočari i Srebrenica se napune živim ljudima samo 11. jula svake godine

Šuškanje para

Naime, šuštanje međunarodnih rezolucija redovno je pratilo i šuškanje para za tobožnje sveopšte oživljavanje Srebrenice, a najčešće za “pranje savjesti” raznih međunarodnih činilaca zbog sopstvenih propusta i pasivnosti u vrijeme genocida prije dvadeset godina. Taj nekontrolisani novac, koji se vazda vrtio oko obilježavanja godišnjice i uopšte oko srebreničke tragedije, privlačio je i privlači razne privredničke “mesije” i aktiviste koji mašu planovima spasa za Srebrenicu, viđaju je samo 11. jula, a ustvari skidaju glavni „kajmak“. Oni čijem je tobožnjem boljitku sve to namijenjeno, jedva da viđaju ikakve nafake.

Izostajem i zbog tribina koje drže samozvani eksperti za genocid, i sami suđeni zbog „pokolja“ nad povratničkim fondovima i zbog niza drugih šićardžijskih sadržaja i aktera koji su uvreda za ono čemu su posvećeni.

Dakako, grozim se i od nerijetkih novinara iz zemlje i regiona koji i ne zavire u srebreničke mahale i okolna sela da vide šta se dešava sa onom – živom Srebrenicom. Oni se trude da ne saznaju da rijetki povratnici-Bošnjaci napuštaju ognjišta ponovo, a ništa manje ni malobrojni Srbi, svjesni da je to mjesto otpisano. Zato se u novinarskim izvještajima skoro i ne pominje ključni problem - drugo umiranje Srebrenice. Ono se dešava uprkos činjenici da je tamo u povratak prognanih i opšti „napredak“ usmjeravano - a da li i uloženo, drugo je pitanje - neuporedivo više domaćeg i međunarodnog novca nego u ostale povratničke i postradale sredine.

Umjesto zamišljenosti nad tim paradoksom novinari uglavnom trče za poznatim ličnostima, raznih profila, i njihovim šablonsko-patetičnim izjavama o srebreničkoj apokalipsi. U medijskim izvještajima sve je više slika i samih izvještača, kao glavnih junaka tih godišnjica i dženaza, pa i u neumjesnim pozama - među hiljadama nišana.

Drugo umiranje Srebrenice

To, naravno, nije svojstveno samo novinarima, već i mnogim drugim posjetiocima Memorijalnog centra sa nekom interesnom svrhom koji se sopstvenim slikama u najneprikladnijem mogućem ambijentu beskrupulozno nadmeću za prestiž na društvenim mrežama. Zato svaka čast onome ko je toj morbidnoj pojavi izrekao otrovnu ali zasluženu presudu u tri riječi - „najselfi iz Potočara".

Međutim, tome nema kraja. Evo, dok nastaju ovi redovi, privlači mi pažnju izvještaj uživo novinarke jedne od profesionalnijih i moćnijih televizija na Balkanu o napetosti u Srebrenici povodom hapšenja Nasera Orića u Švajcarskoj. Iza nje se u širokom kadru prostiru nepregledna polja humki i nišana. Isto to su, samo ne uživo, učinile i dvije reporterke sarajevskih televizija.

Da li te novinarke misle da su im izvještaji, pa i one same, dobile na značaju sa onom pozadinom? Zašto se nisu javile iz centra grada koji bi slikom pustoće i mrtvila, bez ijedne novinarske riječi, kompletirao tragediju Srebrenice? Zašto bez ikakve potrebe uznemiravaju već toliko uznemiravane žrtve i njihove porodice?

Okupacija humki

Ali to je samo djelić opšteg, zapanjujuće površnog i izvrnutog pogleda na Srebrenicu, kliše koji su novinari preuzeli od bošnjačkih i međunarodnih političara kad posjećuju taj grad (srpski, naravno, i ne dolaze, izuzev pred izbore). Svi oni daju izjave u Memorijalnom centru, uživljeni u neku svoju posebnu važnost i zaslužnost već samim tim što se „urame“ u scenografiju smrti. Ponavljaju uvijek iste, napamet naučene fraze: osuđuju zločin i pozivaju da se istina rasvijetli do kraja, a svi zločinci i naredbodavci sankcionišu radi žrtava i njihovih porodica, jer samo istina može dovesti do pomirenja i svjetlije budućnosti na ovim prostorima... I tako već punih dvadeset godina!

Ban Ki Moon i Bakir Izetbegović u obilasku Potočara

Ban Ki Moon i Bakir Izetbegović u obilasku Potočara

Jedini problem je što se na srebreničkim prostorima uskoro više neće imati ko s kime miriti, jer odatle ubrzano odlaze, kao što već pomenuh, i Bošnjaci koji su se vratili, a i Srbi. Oni su već savršeno pomireni u uvjerenju da u toj sredini nema života ni za koga. Jer, upravo suprotno onim konfekcijskim obećanjima o svijetloj budućnosti, (ne)djela na terenu govore da već dvadeset godina postoji konsenzus svih ključnih strana u ratno-poratnom „dosjeu Srebrenica“ - srpskog i bošnjačkog vrha, te glavnih međunarodnih faktora - da u Srebrenici ne bude, ne svijetle, već nikakve budućnosti.

Konsenzus propasti

Ali, prije nego obrazložim to čudo dirljive sloge onih koji su, inače, u svemu suprostavljeni, osvrnut ću se na najopipljiviju i najkontroverzniju posljedicu tog fenomena, a to je već pominjani ubrzani nestanak stvarnih i još ubrzaniji porast fiktivnih stanovnika opštine Srebrenica.

Niko neće sporiti da je Srebrenica mjesto sa najtragičnijom ratnom reputacijom, ali su već ocjene tragedije i njihova upotreba dijametralno suprotne: Bošnjački lideri polaze od sudske činjenice da je na području Srebrenice počinjen genocid od strane vojske i policije Republike Srpske, uz podršku iz Srbije. Oko toga nema dvojbe ni u ogromnom dijelu svijeta.

Međutim, problem je što vodećim bošnjačkim političarima (čitaj SDA-ovim, jer oni su vodeći, nemalo, od 1990. do danas) „trauma“ zbog Srebrenice već godinama služi kao dežurna samoamnestija od bilo kakve njihove odgovornosti za sve probleme u BiH. Pa onda godinama ponavljaju jedno te isto - da su bivši srpski lideri planirali i sproveli genocid, a da ga ovi aktuelni negiraju, što je nastavak zločina drugim sredstvima, koji međunarodna zajednica nedopustivo toleriše, tretirajući ravnopravno zločince i žrtve. To, opet, negatore genocida ohrabruje za sve moguće vrste destrukcija i blokada bilo kakvog napretka u BiH, naročito povratka u Srebrenicu i druga mjesta u RS-u.

I Holbrooke bi pokleknuo

Nije li onaj Haški tribunal, kakav god da je, ipak, nešto uradio; nije li pokupio glavne kreatore i realizatore zla, i ne treba li ga malo ostaviti da završi preostale poslove? U toj frontalnoj bošnjačkoj viktimizaciji i upotrebi Srebrenice, ostalo je još da srpski lideri, kao fanatični pripadnici tzv. „antibosanskog fronta“, budu okrivljeni i što se tzv. „probosanski front“ (SDA i Demokratska fronta) u novoj federalnoj vlasti razišao nakon samo par mjeseci, nešto ranije nego li u prethodnoj postavi (SDP i SDA), ali je u svakom slučaju vlast u Federaciji u rasulu već skoro pet godina.

Hoće li Milorad Dodik biti glavni krivac i što će to još dugo potrajati, jer bi čak i granitni medijator i tvorac Dejtonskog sporazuma, Richard Holbrooke, pokoj mu duši, kapitulirao pred nemogućnošću da sve te „velikobosance i ultrapatriote“ ubijedi da daju malu prednost državnim nad ličnim, uskostranačkim, uskofamilijarnim, a posebno kriminalnim interesima. „Mala bara, a puno krokodila“- cinično komentariše narod, isti onaj narod koji ih uporno bira.

Milorad Dodik je tek nedavno posjetio Srebrenicu i Potočare

Milorad Dodik je tek nedavno posjetio Srebrenicu i Potočare

Ali, evo, i dvostruko mrtva Srebrenica opet baca bošnjačkom vrhu „pojas spasa“ vazda tiražnim i upotrebljivim „serijalom Orić“. Pa onda aktuelni nadzornik „probosanskog“ raspada i haosa, Bakir Izetbegović, sa antički tragičnim izrazom lica poručuje: „Nema priče o poboljšanju odnosa kad oni (Beograd, a time automatski i Banja Luka, op.a.) hoće da strpaju u zatvor Nasera Orića baš sada, uoči dženaze i dvadesete godišnjice tragedije!“

Majka srebreničkih tajni

Tako je nakon duže šutnje Izetbegović došao u priliku da kaže nešto što će odvući pažnju građana Federacije od njihove preteške svakodnevice. Jednokratno je okačio oreol sveca na Nasera Orića, s kojim su on i njegov otac, rahmetli Alija Izetbegović, imali veoma problematične odnose. Upravo bošnjački vrh sve vrijeme drži Orića pod ucjenom njegovim ratno-poratnim dosjeom, a sve da ovaj ne bi otkrio majku svih tajni o Srebrenici – ko je, s kim je i šta dogovorio oko mirne predaje enklave Vojsci Republike Srpske, e da bi onda, prilikom realizacije, nešto krenulo mimo dogovora?

Ponajviše zbog toga je ratni komandant Srebrenice stalni „čovjek slučaj“, a naravno i zbog visokog naponskog polja koje sam oko sebe proizvodi svojim veoma upitnim „profesionalnim“ pregalaštvom. Ali, u biti je u cijeloj toj priči ratni komandant Srebrenice samo sredstvo za manipulacije i moneta za potkusurivanje, kako kojoj strani zatreba, kao i sve ostalo srebreničko.

Orić dežurni kusur

I na stranu što su preživjeli Srebreničani iskreno stali iza ultimatuma švajcarskim vlastima i što njihov potez ima moralni osnov, isporukom Orića Sarajevu žrtve Srebrenice su još jednom iskorištene i u dnevno-političke svrhe. Bakir Izetbegović se zakitio ničim zasluženom pobjedom i dobio malo dragocjenog predaha za smišljanje nekog novog koalicionog izlaza za SDA-ovu košmarnu izbornu pobjedu.

A to je, opet, jedan od najilustrativnijih primjera zašto se vrh te sranke grčevito borio i bori za onaj priraštaj fiktivnih stanovnika Srebrenice, to jest fabrikovanje glasača za tamošnje izbore. Trebaju im pipci oko Srebrenice, uporište koje će im omogućiti monopol na žalost nad najvećom evropskom tragedijom u drugoj polovini 20 vijeka; treba im – političko vlasništvo nad njenim žrtvama!

A opet, za srpske lidere, s ove i s one strane Drine, genocid u Srebrenici nikada neće biti genocid, već, navodno, samo malo pretjeraniji odgovor revoltirane srpske vojske i policije na prethodna zlodjela bošnjačkih snaga, pod komandom famoznog Nasera Orića, u okolini Bratunca. Na tom fonu predsjednik RS-a Milorad Dodik se grčevito dohvatio svog drevnog oružja – referenduma za otcjepljenje Republike Srpske. Ta karta iz rukava, naravno, nije ni blizu kao nekad učinkovita u hipnotisanju naroda da ne vjeruje sopstvenim očima i stomacima koji pričaju neku drugu priču, ali on drugog oružja jednostavno nema.

Naser Orić je nedavno, umjesto u Srbiju, izručen u Sarajevo

Naser Orić je nedavno, umjesto u Srbiju, izručen u Sarajevo

Združeni obmanjivački poduhvat

Sve u svemu, zbog tragične ratne reputacije, zbog simboličkog, i nikakvog drugog, značaja Srebrenice za nacionalno-političke vrhuške, ona im je dežurni poligon za dnevno-političke obračune. I upravo zbog kontrole nad tom simbolikom, tamo se i događaju najžešće invazije fiktivnih i "nahvatanih" 12.000 glasača, što iz Sarajeva, što iz Užica.

Opštinski čelnici inače barataju brojkom od 7.000 žitelja, što neki stari Srebreničani smatraju preuveličavanjem zbog straha funkcionera da im neko ne ukine opštinu i fotelje. Srebreničani tvrde da ih ima, u vrh glave, 4.000.

Realan osnov za procjenu je broj upisanih prvačića u novu školsku godinu kojih u cijeloj opštini ima 57, uz dodatak još i naselja Skelani za koje nemam precizan podatak, ali ih tamo može biti desetak. Do te brojke prvačića obično dobacuju mjesta koja imaju oko 2.500 stanovnika. E onda ona procjena o 4.000 stanovnika zvuči skroz uvjerljivo, jer je u i oko Srebrenice dosta starih ljudi. Taj realni broj stanovnika daje i brojku od 3.000 legitimnih glasača što, u poređenju sa pomenutih 12.000 ukupno registrovanih na zadnjim lokalnim izborima, svjedoči o 9.000 fiktivnih birača – trostruko više od onih kojih stvarno ima na terenu.

Stanovnici prognani iz vlasti

To je šokantna činjenica čak i za ovu zemlju utemeljenu na apsurdima, a svakako i u svjetskim okvirima. Znači da građani koji žive u opštini Srebrenica imaju samo 25 posto uticaja na izbor svoje vlasti, a 75 posto „njihove“ izborne volje kroje gostujući glasači, odnosno nacionalno-političke vrhuške koje idejno, propagandno i logistički servisiraju sav onaj inženjering oko prebivališta, prevoza birača na glasačka mjesta iz gradova diljem BiH i Srbije, oko animiranja dijaspore da glasa itd.

U svakom slučaju, iz istih razloga su nacionalno-političke vrhuške uložile velike napore i sredstva da u Srebrenici drastično friziraju popis stanovništva prije dvije godine, a na izborno-demografskim lažima nacionalno-političkih vrhuški utemeljene su i sve ostale obmane.

Među brojnim primjerima za to, ponajprije se nameće činjenica da 80 posto opštinskih funkcionera, Bošnjaka i Srba, žive u Federaciji BiH i Srbiji. Njihova djeca su negdje drugdje, a i oni Srebrenicu neće viđati ni na geografskoj karti kad odu u penziju ili na plaćenije radno mjesto. I to je jedan od puteva koji vode u sigurnu propast.

Srebrenica je danas skoro pust grad

Srebrenica je danas skoro pust grad

Diktat nečistih savjesti

No, sve je to posljedica onog već pomenutog konsenzusa svih strana u ratno-poratnom dosjeu „Srebrenica“ koji ne daje šansu životu u tom mjestu. Ne mislim, naravno, da je neko zaista potpisao sporazum o tome; taj prešutni, a granitni akt je jednostavno proizašao iz nespremnosti svih „junaka“ te užasne priče – srpskih i bošnjačkih lidera te ključnih međunarodnih institucija - da se suoče sa odgovornošću svoje strane za ono što je učinjeno ili nije učinjeno u srebreničkoj tragediji.

Zato bi ponovo oživjela i perspektivna Srebrenica samim svojim postojanjem bila neugodan podsjetnik na sve te uloge. Njen novi život bi stalno ispostavljao bolno pravedne fakture svima za njeno ubistvo u julu 1995. Zato su uzalud bile sve predispozicije da Srebrenica, uprkos svemu, ima pristojnu perspektivu – i prirodna bogastva i silni novac koji se slio na svih strana svijeta, pa nestao ko zna gdje. Ali, trijumfovao je nedostatak volje.

Predratne analize i strategije razvoja su baratale podacima da opština Srebrenica posjeduje izuzetne rudne i ostale prirodne resurse, bez premca u BiH. Ali, sva rukovodstva RS-a od 1995. naovamo nisu nikada iskazala spremnost da podrže ma i najmanimalniji ekonomski napredak ove opštine. Naprotiv, udarnički su zapinjali da tamošnji vitalni resursi i kapaciteti budu zatrveni. Pola teritorije ove opštine bogato je rudom boksita od čijeg korištenja su nakon rata imali koristi svi, samo ne stanovnici srebreničke opštine, da bi na kraju eksploatacija i zamrla. Slično je i sa poznatim rudnikom olova i cinka „Sase“, dok su potencijalnim investitorima za čuveni predratni banjsko-turistički kompleks „Guber“ vazda postavljane nepremostive administrativne barijere. Tako je i sa svim ostalim privrednim projektima i nadama.

Srebrenica kao teret

Dakako, ima tu i one opšte tranzicijsko-privatizacijske pošasti koja hara svim ovim prostorima, ali i iz aviona je vidljiv poseban napor banjalučkih vlasti da Srebrenica tavori i zamre. Tako mora biti, jer nije i neće majka roditi junaka – srpskog političara koji će, bar u ovom vijeku, reći dvije stvari: da je Kosovo nezavisna država i da je VRS počinila genocid u Srebrenici.

Isto tako, može Aleksandar Vučić, uprkos za to krajnje nepovoljnom političko-psihološkom kontekstu u Beogradu i Banjaluci, ipak, prisustvovati dženazi u Potočarima, mogu i on i bilo koji političar iz obje „srpske prijestolnice“ reći da u Srebrenici jest počinjen zločin. I suočeni sa neoborivim činjenicama i logikom, bar pred sobom, ne mogu opravdanje naći u onoj tezi da je to hir nekih neobuzdanih osvetnika. Jer, ubistvo 8.000 ljudi u domovima kulture, fabričkim halama i raznim strelištima u mjestima koja se protežu na potezu od čak 100 kilometara, ne može biti djelo neobuzdanih osvetnika, već brižljivo i dugotrajno planirani političko-vojno-policijski projekat, kao što je to u Haagu i verifikovano.

Ali, svejedno, nikada to za njih nije i neće biti genocid, kako zbog same Srebrenice tako i zbog užasnog pečata koji taj genocid stavlja na ukupnu srpsku politiku u ratnim devedesetim godinama prošlog vijeka.

E, tu leži glavni razlog srpskom doprinosu da se život u Srebrenici na sve načine opstruiše. Ona „potočarska Srebrenica“ se i nekako može preturiti preko glave jednom godišnje, 11. jula. Ali u živoj Srebrenici i ona ubijena bi bila stalno sadašnja, a to se već ne može podnositi, ma kako se zvalo ono što se dogodilo u julu 1995.

Zato će banjalučki lideri nastaviti one glasačko-popisne ratove fiktivnih Srba protiv fiktivnih Bošnjaka, ali ništa neće učiniti što bi značilo nadu za ono malo Srba u Srebrenici da će dočekati neko bolje sutra i da ne odlaze.

Nijemi svjedoci genocida

Nijemi svjedoci genocida

Sve se znalo

Ako srpskim liderima smeta ono što su njihovi prethodnici tada učinili, za međunarodne predstavnike je prava mora ono što njihovi prethodnici nisu učinili.

U svim, do sada postojećim šturim analizama međunarodne uloge u srebreničkoj tragediji, odgovornost se nemušto sakriva iza komplikovanih procedura odlučivanja o upotrebi vojne sile i slično. Pouzdano znam da su imali vremena na pretek da provedu sve procedure koje su potrebne, samo da su imali volje za to. Između ostalog, znam da je nekoliko svjetskih televizijskih kuća i novinskih agencija mjesec dana prije početka zločina iznajmilo prostorije u hotelu „Tuzla“ u istoimenom gradu, gdje će na par dana prije početka pokolja otvoriti improvizovane studijske punktove. Znam i da su mene, koji sam znao gdje će uslijediti proboj progonjenih Srebreničana na slobodnu teritoriju kod Sapne, unaprijed salijetali da im prodam, ne pitajući za cijenu, „istorijske snimke“ koje će moji saradnici tek napraviti.

Svakako oni nisu sanjali da će Ratko Mladić započeti krvavi pir 11. jula. Sve se, dakle, natenane i pouzdano znalo, a ništa konkretno nije preduzelo da se genocid spriječi. Izuzev ostavke specijalnog izvjestioca UN-ove Komisije za ljudska prava Tadeusza Mazowieckog od 27. jula 1995, nikakvog drugog eksplicitnog glasa savjesti niti potresa u međunarodnim strukturama nije bilo.

Traže se nestale farme!

Baš zbog te mrlje na savjesti svjetskih centara odlučivanja, ni međunarodna zajednica se ni najmanje nije proslavila u poratnom povratku života u Srebrenicu. Jer taj povratak bi snažno podsjećao na nedopustive propuste koji su načinjeni. Naprotiv! Održavane su stotine okruglih stolova širom svijeta o toj temi, specijalne donatorske konferencije za privredni razvoj srebreničke regije, ali niko u međunarodnoj zajednici nije preuzimao vođstvo i odgovornost u provođenju tih dogovora, deklaracija, odluka ..., a pogotovo ne u kontroli silnih novčanih dotacija koje su dolazile, ali i netragom nestajale.

Pomenut ću samo jedan u nizu primjera. Radi se o UNDP-ovo programu za podršku regiji Srebrenice koji je težio oko 5 miliona KM prije desetak godina. Neka mi neko dokaže da je od tih sredstava bar pet ljudi zaposleno, a ja ću ga informisati o bar pet farmi za koje je dat novac a nikad nisu proradile, o namještajima za pansione kojih u Srebrenici nema, o stadima bolesnih ovaca koja su prošvercovana iz Srbije, da bi odmah uginula kod domaćina kojima su donirana, i o mnogo čemu još.

Korijen onog multilateralnog i kobnog „džentlmenskog sporazuma“ da se Srebrenica preda VRS, a bošnjačko stanovništvo izvuče, nazire se već na Bošnjačkom saboru održanom u jesen 1993. u Sarajevu. I da ništa o tome ne znam, a kao svjedok i neposredni pratilac ratno-poratnih zbivanja u i oko Podrinja znam puno još neobjavljenih detalja, postavljam pitanje - nije li po samoj logici stvari morao postojati neki podebeo dogovor svih strana da tada, iz Srebrenice pod opsadom u Sarajevo pod opsadom, dođe delegacija predstavnika civilne i vojne vlasti zaštićene zone?

Na kafi "pod opsadom"

Poznato je da je tada predsjednik BiH Alija Izetbegović ponudio gostima iz Srebrenice da se izvrši zamjena teritorija, i logično razmjena stanovništva, te Srebreničani nasele u mjesta pod srpskom kontrolom pored Sarajeva.

Mada su srebrenički delegati odbili Izetbegovićevu ponudu da napuste svoje kuće i naprave bošnjački pojas oko Sarajeva, jasno je da je sam razgovor o toj temi značio kraj priče o bilo kakvom daljem ozbiljnijem vojnom angažmanu pripadnike Armije BiH u Srebrenici; njihov borbeni moral je, s tim sarajevskim saznanjem, bio definitivno sahranjen.

Drugo svjedočanstvo o famoznom dogovoru je moje lično iskustvo s početka 1994., vezano za zahtjev visokih zvaničnika UNHRCR-a i čelnika Tuzlanskog okruga, koji su helikopterom posjetili Srebrenicu(?!), da se na televiziji Tuzlanskog okruga (kasnije kantona), emituje video-snimak neke terevenke u zaštićenoj zoni sa orgijanjem srebreničkih komandanata, te naglaskom na raspojasanog Nasera Orića.

Bio sam urednik te televizije (nakon toga još vrlo kratko) i energično odbio da se emituje snimak, prosto zato što su postojali snimci orgijanja komandi i po Tuzli i po Sarajevu i svim drugim mjestima, a niko ih nije emitovao. Jednostavno, bilo je to krajnje neukusno i besmisleno, izuzev ako smisao nije bio, a bojim se da jest, da se iskompromituje srebrenička komanda koja ništa drugo ne radi izuzev što pravi divljačke svetkovine, dok narod umire od gladi.

Enklava - "luda kuća"

Kasnije mi je postalo jasno da je i taj potez vezan za onaj svestrani dogovor. Trebalo je širu javnost pripremati da je enklava postala „luda kuća“ za koju je jedino rješenje izvlačenje naroda.

Dalje, opštepoznato je da je na dan pada Srebrenice održano veliko savjetovanje šireg rukovodstva SDA u Zenici. Bili su okupljeni i svi generali Armije BiH da pripomognu u odsudnoj bitci protiv idejnih nestašluka Harisa Silajdžića. Istovremeno, prepustili su kapetanima i poručnicima da sa slobodne teritorije opštine Sapna vode akciju spašavanja hiljada očajnika iz Srebrenice čiju je masovnu egzekuciju s druge strane predvodio general Mladić.

I iz te situacije imam jedno frapantno lično iskustvo. Blizu isturenog komandnog mjesta za spašavanje onih iz obruča, iz kojeg mnogi neće uspjeti izići i bit će dio one brojke od 8.000 žrtava, neki kuriri su mi donijeli specijalni, kodirani telefon, preko kojeg je bliski saradnik predsjednika Izetbegovića tražio da mu ja kao, eto, istaknutiji novinar opišem situaciju. Rekao sam mu da je opšti haos i da će ostati zabilježeno da poručnici i kapetani vode operaciju spašavanja hiljada ljudi koje otuda progoni Mladićev generalštab, dok je naš Glavni štab zaokupljen svečanim ručkom nakon istorijskog savjetovanja SDA-ovog vrha u Zenici. On je uzvratio: „Evo, odmah vam šaljemo načelnika Generalštaba Enevera Hadžihasanovića!“

Proboj iz Srebrenice ka Tuzli je pošao za rukom samo malom dijelu onih koji su krenuli na taj put (izbjeglički kamp Dubrave kod Tuzle, juli 1995.)

Proboj iz Srebrenice ka Tuzli je pošao za rukom samo malom dijelu onih koji su krenuli na taj put (izbjeglički kamp Dubrave kod Tuzle, juli 1995.)

General stiže poslije bitke

General Hadžihasanović je zaista stigao poslije nekoliko sati, ali kada je već za sve bilo kasno, kada je već bio zatvoren obruč koji je privremeno bio probijen iz okruženja, pa je nadomak slobodne teritorije zauvijek ostalo 3 do 4 hiljade ljudi.

Svjedočanstvo o velikom tragičnom dogovoru bošnjačkih lidera sa Srbima i međunarodnjacima je svakako i izvlačenje helikopterom skoro kompletne srebreničke komande, predvođene Orićem, na „edukaciju“ u Zenicu par mjeseci prije pada enklave. Isti helikopter, sa doktorima i ostalim dragocjenostima potrebnim okruženom narodu, u drugom smjeru – prema Srebrenici, srpske snage su potom srušile.

Da li se nakon svega toga moglo očekivati od bošnjačkog vrha da u praksi stane iza one svoje poznate parole da „povratak nema alternativu“. Naravno da nije, jer bi živa i uzavrela Srebrenica podsjećala na njihov dio grijeha, na pogubne kalkulacije koje svakako nisu izazvale tragediju, ali jesu doprinijele veličini njenih razmjera.

Sve predsjednikove kravice

Zato je, između ostalog, Alija Izetbegović još za vrijeme rata, kada su pripadnici Armije BiH zauzeli područje Vozuće, a odatle se iselilo srpsko stanovništvo, hitno posjetio ta naselja i dao instrukciju da se tu naseljavaju Srebreničani koji su bili u kolektivnim centrima. A kad mu je bivša predsjednica srebreničkog Udruženja šehidskih porodica Fadila Mujić dovela grupu žena, privremeno nastanjenih u Vozućoj, pa ga ove priupitale šta će biti sa povratkom u Srebrenicu, Izetbegović je uvrijeđeno uzviknuo: „Kakav povratak, imate te kućice (srpske – op. a.), dobit ćete kravice!“

Nekoliko godina kasnije bio sam svjedok kad je lider povratka Fadil Banjanović Bracika poveo privremene stanovnike Vozuće da se vrate u Bajramoviće i ostala srebrenička sela. Na ulazu u sela su čekali saradnici ministra za izbjeglice i povratak Tuzlanskog kantona Adiba Đozića i odvraćali ljude da se ne vraćaju jer su im Srbi navodno pripremili novi pokolj. Izetbegović je Fadila Banjanovića Braciku rado primao u Sarajevu i tapšao ga pred kamerama, a onda postavio Đozića u vrh SDA i za ministra s upustvom da na sve načine opstruiše Bracikin povratnički pokret.

Već sam u ranijim prilikama pisao o tome, ali nije suvišno da to bude ponovljeno u ovom kontekstu, da je „ministar za povratak“ Đozić iz Sarajeva dobio specijalni budžet da preseljava srebreničke i ostale podrinjske izbjeglice iz Tuzlanskog kantona, gdje je povratak svojim kućama bio u punom naponu, u Kanton Sarajevo koji je prioritet davao popunjavanju napuštenih srpskih naselja i kuća. Kasnije će Đozića, upravo zbog raznih mućki smijeniti visoki predstavnik Petritsch, ali će kritična masa Srebreničana tada već biti otrgnuta od tuzlanske matice povratka. A još malo kasnije, kad OHR stisne vlasti oko povrata imovine, najveći broj Srebreničana, prevarenih i prezaduženih zbog adaptacije tuđih kuća i stanova u koje su ušli, bit će prinuđeni da odu u prekookeanske zemlje.

Kraljevi "Domovine dembelije"

Dio te „povratničke strategije“ je da su srebrenički funkcioneri danas stanovnici Tuzle, Sarajeva i drugih mjesta u Federaciji i to već dvadeset godina.

I takve niko ne može smijeniti jer oni u svojoj dembelijskoj oazi ništa drugo i ne rade izuzev što smišljaju neke lične dobitničke kombinacije. Kad im je nezadovoljstvo istinskih povratnika zaprijetilo gubitkom pozicija, smislili su magloviti projekat „Domovina“, raznježili srca dijaspore - koju vuku emocije prema svemu što je domovinsko, pa bili to Džeko i Ibišević, ili neki izborni kandidati – i ponovo osvojili fotelje. Naravno, magla se ubrzo razišla, pa se vidjelo da „Domovina“ nije bila ništa drugo do propagandno dobro upakovano SDA-ovo preuzimanje SDP-ovih poslaničkih mjesta, jer u konačnici broj „povratničkih“ mandata je ostao isti.

O maglovitim (zlo)upotrebama turskih kredita i grantova Vlade Federacije za tobožnji povratak, a zapravo u iste svrhe, moglo bi se također opširno pisati.

Pravda za Rusiju

Baš dok privodim kraju ovu maratonsku ispovijest u mom povratničkom selu Skočić, na brijegu iznad „krive Drine“, pedesetak kilometara nizvodno od Srebrenice, prekida me usplahirena grupa komšija koji su ostavili koševinu kad su na radiju čuli vijest da je Rusija stavila veto na pripremljenu novu Rezoluciju o Srebrenici. Ja im kažem da mene ne čudi stav Rusije, jer kad nema ko nije namirivao neke svoje račune preko Srebrenice, zašto i Rusija ne bi ušićarila tražeći neki ustupak za sebe da bi u narednoj prilici možda rekla „da“ rezoluciji.

Rusija u UN-u gleda svoj interes

Rusija u UN-u gleda svoj interes

Mene čude oni koji su inicirali donošenje rezolucije a bilo je izgledno da će Rusija oko toga zapeti, i da će sutra osvanuti naslovi u štampi koji će zainteresovati širu javnost za jedan dan. A zadugo uznemiriti blizu sedam hiljada „stanovnika“ Potočara“, kao i one gore u čaršiji i brdskim selima kojih je već dvostruko manje od ovih prvih.

Neće njih uznemiriti samo nedonošenje rezolucije, koliko uporno skretanje pažnje sa ključnog, najbolnijeg i najužasnijeg srebreničkog problema - novog gašenja života u tom mjestu. Može genocid biti osuđen u sto rezolucija, ali to neće umanjiti konačni trijumf genocida nad životom koji drugi put nestaje u jednom već ubijenoj Srebrenici.

Novi moral, ne rezolucija

I na predstojećoj dženazi i dvadesetoj godišnjici tragedije, desetine hiljada prisutnih i stotine hiljada, pa i milioni onih koji će gladati televizijske prijenose ili izvještaje, poželjet će potočarskim žrtvama da počivaju u miru. Ja mislim, i o tome sam više puta pisao, da nikada neće počivati u miru! To bi bilo moguće samo da je u njihovim bivšim ulicama, mahalama, voćnjacima i njivama ponovo zapulsirao život i odnio trijumf nad najvećim zločinom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Možda, ipak, nije prekasno za to, ali samo pod uslovom da podnosioci i podržavatelji rezolucija pod hitno promijene prioritete i moralni pristup prema Srebrenici. Da sačekaju sa papirima koji donose nepotrebna trvenja i, u konačnici, nikakve koristi. Dajte posljednju šansu životu u Srebrenici. Ne treba vam nikakvo izglasavanje i konsenzus oko toga da pošaljete male timove ispred svojih zemalja koji će se baviti isključivo ekonomskim napretkom Srebrenice. I znatno manje novca od onog koji je do sada uglavnom uzaludno bačen. Malobrojnim preostalim stanovnicima Srebrenice to bi donijelo veliku nadu. Da oni ostanu i dođu neki novi. To bi bila najveličanstvenija i najdjelotvornija Rezolucija o Srebrenici!

(Hasan Hadžić rođen je u Skočiću kod Zvornika. Do rata u BiH je radio kao novinar Radio-Zvornika, a tokom rata je u Tuzli bio urednik lista “Tribina” i dopisnik Radija BiH. Nakon rata je radio i sarađivao u raznim medijima, a najveću afirmaciju je doživio kao novinar magazina “BH Dani”. Posljednjih godina novinarstvom se bavio povremeno, uglavnom pisanjem kolumni za Depo Portal.)