Savjet za regionalnu saradnju Zapadnog Balkna

Kao važan instrument saradnje izmedju EU i zemalja Zapadnog Balkana pod njemačkim predsjedavanjem je u Kelnu još 1999.godine oformljen Paktstabilnosti Jugo-Istočne Evrope, čija je namjera bila podsticanje kooperacije saradnje u obnova privrede i društva ovog ratom razorenog dijela Evrope.

Do 2008.godine, kako je nedavno odlučeno na sastanku zemalja regiona,EU i drugih medjunarodnih organizacija u Zagrebu, Savjet ove regionalne saradnje imaće sjedište u Sarajevu. Ovo je i svojevrsna orijentir i poruka u budućnosti smatra u svom komentaru Verica Spasovska.

Vrijeme euforije u prvim godinama Pakta stabilnosti je prošlo i ostao je otriježnjavajuće saznanje da put u EU vodi samo preko regionalne saradnje. Prije osam godina pokrenuti Pakt stabilnosti za obnovu Balkana odslužio je svoje i nedavno je odmijenjen posebnim političkim tijelom, koje bi trebalo da pojača dobrosusjedsku saradnju. Konačni cilj- da se u okviru reformskih procesa u zemljama ovog područja djeluje različitim projektima koji nadilaze granice - ostaje. No, odgovornost je sada u čitavoj transformaciji prenešena na zemlje regiona, i to u vidu posebnog Savjeta sa sjedištem u Sarajevu, što je zasigurno dobar potez.

Prilikom nedavnog regionalnog sastanka u Zagrebu, zemlje koje nisu članice EU izrazile su ponovo želju za većom kooperativnosti sa najbližim susjedima u regionu i šire gledano Zapadnom Evropom.

To je sigurno garancija za dobijanje karte zvane ulazak u EU.

Treba olabaviti i ukinuti vize, kao što je to učinjeno prema Srbima u Hrvatskoj, granična kontrola ne smije biti šikaniranje,

a prije nego se omogući pojačana trgovina sa Zapadnom Evropom, ove zemlje trebaju najprije osjetno povećati tgovinsku razmjenu sa neposrednim susjedima.

Hrvatska je recimo zbog spora oko granica sa susjedne četiri zemlje, i pored zapaženih političkih privrednih rezultata na planu provedenih reformi, stekla glas kočopernog pijetla, što nije baš najbolja preporuka za budućeg člana EU.

Očekivanja EU su jasna: potencijalne članice moraju biti u dobrim odnosima najprije sa susjedima, te dokazati konkretno transformacije svojih političkih i privrednih struktura.

U suštini to i nije nešto posebno novo. Ali, ton kojim predstavnici EU i SAD reaguju na promjene u razvoju i one koji mu se protive, postao je oštriji.

Opomena, koju je nedavno u ime EU izrekla Anegela Merkel, na račun političke elite u Srbiji, zbog toga što tri mjeseca nakon izbora nije formirana vlada, je nesporna.

Tome treba dodati i ocjenu presjednika Evropske komisije Barosa, kako Beograd izborom radikala Nikolića za predsjednika Parlamenta ide u ”izolaciju,stagnaciju i nestabilnost”. Poruka je očito od strane vodećih političkih partija shvaćena takoreći u ”pet do 12”, pošto je ultra radikalist Nikolić podnio ostavku. Ali, još uvijek nema dogovora u pogledu formiranja jedinstvene srbijanske vlade.

Neosnovana su nadalje sumnjičena, kako je Savjet za saradnju regiona ustvari pokušaj, da se uspostavi nešto nalik na nekadašnju Jugoslaviju. Zagovarači regionalne saradnje su sigurno u pravu, kada nasuprot tome ponavljaju kako za Zapadni Balkan nema alternative ulasku u porodicu EU.

U tome ovim zemljama trebaju pomoći Rumunije, Bugarske i Grčka, koje su već članice EU. Ali,odlučni korak ove zemlje moraju ipak učiniti same.

Osnivanjem Savjeta za regionalnu saradnju već načinili korak dalje.