121010 Sicherheitsrat Geschichte

Već nakon Prvog svjetskog rata bilo je jasno da svijetu treba jedna robustna sigurnosna mreža. Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države nisu sačekale ni dvije decenije, već su u ljeto 1941. američki predsjednik Teodor Ruzvelt (Theodore Roosevelt) i britanski premijer Vinston Čerčil (Winston Churchill) potpisali Atlantsku povelju i tako položili kamen temeljac Ujedinjenim nacijama. A ideja o formiranju Savjeta bezbjednosti razmatrana je još prije Drugog svjetskog rata. On je trebalo da brzim akcijama osigura mir na područjima na kojima bi bio ugrožen, objašnjava Dejvid Bosko (David Bosco), pravnik i politički analitičar i autor knjige o Savjetu bezbjednosti. "Oni su svoju ulogu uzeli veoma ozbiljno. Trupe svih zemalja članica trebalo je da stoje pod komandom samo jednog štaba."

Prva decenija skoro bez aktivnosti

Ali, uloga Savjeta mijenjala se brže nego što se očekivalo. Sovjetski savez i Zapad su bili podijeljeni, tako da je prvi veto stigao ni mjesec dana po početku rada Savjeta bezbjednosti. A u prvih 20 godina Sovjeti su za sve koristili svoje pravo veta.

"U prvoj deceniji postojanja Savjet Bezbjednosti je mogao uraditi jako malo. Izuzetak je bio u Korejskom ratu kada je Sovjetski savez bojkotovao Savjet bezbjednosti. I zbog toga su Sjedinjene Države, Francuska i Velika Britanija bile u stanju da odbace rezoluciju kojom se osuđuje napad Južne Koreje i vojna akcija kao odgovor na agresiju Sjeverne Koreje."

Bilo je doduše prilika kada su Amerikanci i Sovjeti imali iste interese, na primjer u ratu na Bliskom istoku s kraja 60-ih i početka 70-ih godina, kaže Bosko. Ali, takvi slučajevi ostaju izuzeci. Inače, Savjet bezbjednosti je mogao samo nijemo da posmatra velike sukobe, kao što je to bilo u slučaju Kubanske krize kada su Sovjeti pokušali da stacioniraju nuklearne rakete na kubanskoj teritoriji. Tek je 80-ih Gorbačovljeva (Mihail) promjena politike Sovjetskog saveza, dunula vjetar u leđa Savjetu bezbjednosti. Tada je počeo efektivno raditi, što se moglo vidjeti tokom iračko-iranskog konflikta. Vrhunac u angažmanu dostigao je 1993-94. usvajanjem desetina rezolucija: od balkanskih sukoba, preko Somalije do Ruande... Od tada je njegov angažman malo umanjen, ali i dalje mnogo veći od onog tokom Hladnog rata.

Sa drugim Zalivskim ratom dolazi do krize.

Savjet bezbjednosti nije savršen

"Sadam Husein je riješen da dođe do nuklearnog oružja. Čak je više puta tajno pokušavao da dođe u posjed aluminijumskih cijevi, materijala koji je pod međunarodnom kontrolom, a koji se može upotrijebiti za proizvodnju nukelarnog oružja."

Ovim poznatim govorom pred Savjetom bezbjednosti, u februaru 2003, pokušao je tadašnji minsitar inostranih poslova Sjedinjenih Država Kolin Pauel (Colin Powell), da zemlje članice ubijedi da se dopusti rat protiv Iraka. Kada mu to nije pošlo za rukom SAD su zajedno sa saveznicima umarširale u Irak. To je bio težak udarac Ujedinjenim nacijama. Uprkos tome Savjet bezbjednosti bio je izložen kritikama. Između ostalog i zbog neupsjeha mirovne misije u Bosni i Hercegovini. Takođe i zbog nuklearnog spora sa Iranom. Savjet bezbjednosti nije savršen, kaže Dejvid Bosko, i ima potrebe za reformom. Jer, razmjera njegove moći ne odgovara 21. stoljeću. Ali, takođe nije ni potpuno neefikasan. Jedino, što je teško dokazati kada je jedna kriza zapravo sprječena. A ono što Savjet bezbjednosti posebno obezbjeđuje, jeste mogućnost da velike sile komuniciraju jedne s drugima.

Autori: Kristina Bergman (Christina Bergmann) i Svetozar Savić

Odg. urednik: Azer Slanjankić