1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Satira smije puno toga, ali ne smije sve

Uvredljiva pjesma Jana Böhmermanna posvećena turskom predsjedniku Erdoganu nije bila neophodna niti je bila akt hrabrosti. Pjesma je prije svega bila jeftino samoinsceniranje, smatra u DW komentaru Cristoph Hasselbach.

Kako su daleko, u ime odbrane slobode, satiričari spremni da idu? Böhmermannovi stihovi na adresu turskog predsjednika Erdogana su nešto najprimitivnije i najvulgarnije što je ikada objavljeno na nekom javnom njemačkom servisu. Njemačka domaćinstva su uostalom primorana da plaćaju pretplatu za takvu vrstu "bazne usluge". Da je Böhmermannova pjesma ismijavala isključivo Erdoganovu politiku, ne bi joj se imalo šta zamjeriti. Ali šta je sa

nabrajanjem osobnih uvreda bez bilo kakvog konteksta (seksualno opšti sa životinjama, smrdi, udara djevojčice) želio postići? Prelaženje granica samih po sebi?

Tu ne pomaže činjenica da je Böhmermann svojom "uvredljivom pjesmom" ili "pjesmom sramoćenja" reagovao na prethodnu provokaciju Erdogana, koji se uzbudio zbog sasvim druge i nemjerljivo blaže Böhmermannove satire. Ne pomaže ni to što je Böhmermann najavio da će izrecitovati nešto što je zabranjeno. Smije li sada neko, inspirisan ovim primjerom, na isti način i uz opasku da je to zabranjeno, huškati protiv stranaca i to zato što je huškanje stavio u kontekst satire?

Dvostruki moral

Čudno je da mnogi novinari, koji se inače izbuđuju zbog svake kritike upućene Turcima u Njemačkoj, ne smatraju da ima nešto loše u tome kada njihov kolega ličnim uvredama i na najgori mogući način napadne konkretnog Turčina u Ankari i uz to na taj način podstiče antimuslimansko raspoloženje. I kako je moguće da se takvi žale kako jezik postaje sve grublji i siroviji a u slučaju Böhmermannove satire kliču.

Christoph Hasselbach

Christoph Hasselbach

Uvredljiva pjesma nema ništa zajedničko sa hrabrošću. Turski satiričari bi završili u zatvoru sa daleko slabijom i potpuno bezazlenom kritikom. Za razliku od njih, Böhmermann se u zaštićenoj Njemačkoj nema čega da plaši, čak i kada mu teoretski, zbog uvrede stranog predsjednika, prijete tri godine zatvora. Ali tako daleko to neće otići.

Naprotiv, mediji su ga podigli na pijedestal, napravivši od njega mučenika i to u momentu kada je Erdogan zatražio njegovo krivično-pravno gonjenje i time stavio pod pritisak njemačku vladu koja bi sada morala da odobri takav postupak. Čak i njemački političari, koji na političko-diplomatskom nivou moraju da izglade posljedice Böhmermannovog nastupa, nastoje izbjeći svaku konfrontaciju sa medijima o granicama satire. U kontekstu dileme, pred koju je stavljena kancelarka Merkel, lijevo krilo njemačkog političkog spektra zadovoljno i sa uživanjem trlja ruke.

Državni rezon?

U kontekstu pitanja šta je u satiri dozvoljeno, državni rezon, srećom, ne igra veliku ulogu. Stoga je suzdržanost političara dobar znak. Srećom, političari ne odlučuju gdje su granice satire i srećom sudovi, kada im jedan takav slučaj dođe na sto, suzdržano odvaguju argumente.

Ali satiričari i novinari bi se sami trebali zapitati i ovo: Ako kršenje tabua postane samo po sebi prisila - zar se onda ne radi ni o čem drugom do o postpubertetskoj samostilizaciji? I kada aplauz na sve to dođe kvazi automatski, onda nešto nije u redu. Nikome nikada nije naškodilo da se zapita i zamisli sam nad sobom. Konačno, satira smije puno toga ali ne mora sve.

Preporuka redakcije