Sarajevo je moglo biti...

Dolazak u Sarajevo je međutim, zbog obaveza prema Berlinaleu nažalost moguć samo u vrijeme Sarajevskog filmskog festivala. Tada se simpatičnog 67-godišnjaka može vidjeti u kafani pred Narodnim pozorištem, opuštenog kao rijetko kad u životu. Dieter Kosslick, u kratkim pantalonama i papučama, bez glasnogovornica za medije i službenika sigurnosti, ne velika zvijezda koja u Berlinu okuplja najvažnije ljude svjetske filmske branše, već čovjek Kosslick. U Berlinu sasvim drugačije. Kosslick, je za vrijeme „njegovog“ festivala, mahom umotan u debeli zimski kaput i crveni šal, njegov zaštitni znak. I vidno umoran. Da li je boja šala izabrana sasvim slučajno ili ima veze sa političkim opredjeljenjem? Dieter Kosslick je naime daleke 1979. radio za gradonačelnika Hamburga, socijaldemokratskog političara Hansa Ulricha Klosea. Ne odgovara na ovo pitanje već navodi da bi ga nosio i u Sarajevu da mu tamo u ljeto nije pretoplo. Kad uveče izađe da prošeta Ferhadijom najradije bi ostao u kratkim pantalonama, ali ne želi, dodaje kroz smijeh, da se blamira. Pozitivno je iznenađen elegantnošću Sarajlija, naročito žena. A obuče duge pantalone i zbog toga što katkad spontano navrati u dvorište jedne od džamija na putu od Baš-Čaršije ka Ferhadiji. Osjeća se, kaže, kao da je u Jerusalemu, ili ne, još bolje, jer nekako sigurnije. Uživa u vjerskoj raznolikosti grada, zastane, kaže, uvijek i pored katedrale, sinagoge, pravoslavne crkve. Pokušava da ne razmišlja o ratu, mada, dodaje, racionalno neće nikad moći razumjeti, kako je moglo doći do njega, u zemlji, u kojoj suživot različitih religija i kultura već stoljećima egzistira. „Sarajevo je moglo biti idealni svjetski ili evropski grad, primjer tolerantnog življenja, uzor za svijet i Evropu”, dodaje direktor Berlinalea i krivicu za to što to nije, predbacuje i tom istom svijetu i Evropi.

Dva grada, dva festivala, jedno srce

Prestao je Dieter Kosslick već odavno da pita kako je moglo doći do toga da komšije pucaju jedni na druge, nema ni on, kaže, racionalnog objašnjenja kad ga neko pita kako se njemačkom narodu mogao desiti Holokaust. Rođen u zapadnonjemačkom gradu Pforzheimu kratko, nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1948. godine, pripada generaciji studenata koji su u 60-godinama prošlog stoljeća imali veoma kritičan odnos prema ulozi i ponašanju svojih roditelja za vrijeme nacional-socijalizma. Tada razoreni gradovi, njegov rodni Pforzheim, Muenchen u kome je studirao, Hamburg u kome je dugo živio i radio te napokon Berlin, u kome živi od 2000. godine kada ga je berlinska i savezna vlada izabrala za novog direktora Berlinalea, su 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, moderni, otvoreni evropski gradovi, no Njemačka, po njegovom mišljenju neće nikada prestati nositi i snositi kolektivnu krivicu za svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu. Zna naravno, priča, i za Tita i partizane i za Waltera koji brani Sarajevo, i on bi ga branio da je živio u tom vremenu. Pratio je intenzivno i ratna dešavanja u BiH od 1992. i bio ljut što je tzv. međunarodna zajednica, uključujući i Njemačku niz godina mahom pasivno posmatrala ono što se tamo dešavalo. Zbog ratova na području bivše Jugoslavije, ali i u Iraku, Ukrajini, Siriji se kao direktor jednog od najvažnijih svjetskih filmskih festivala, ističe, smatra obaveznim da Berlinale organizuje kao najpolitičkiju filmsku smotru na svijetu. Sa direktorom Sarajevskog filmskog festivala,Mirom Purivatrom, je vrlo brzo nakon osnivanja SFS-a 1995. godine, uspostavio kontakte i ponudio pomoć. Talents Sarajevo, jedan od programa Sarajevo Film Festivala, namijenjen mladim regionalnim filmskim profesionalcima, je nastao u saradnji sa programom Berlinale Talents. Miro Purivatra je redovan gost u Berlinu, a Dieter Kosslick jedan od nosilaca specijalne nagrade SFF-a Zlatno srce Sarajeva.

Berlinski medvjedi za sarajevske filmove

Dieter Kosslick ne krije ni da mu je srce posebno kucalo i za bh. filmove koji su uspjeli da budu nominovani za berlinsku filmsku nagradu, Zlatnog i Srebrnog medvjeda. Može si to kao čovjek dopustiti, odluke o tome ko pobjeđuje, donosi ne on već neovisni internacionalni žiri, kojim je ove godine predsjedavala jedna od najuglednijih svjetskih filmskih glumica, Amerikanka Meryl Streep. Brinuo se kaže, da film Danisa Tanovića “Smrt u Sarajevu”, zbog njegove kompleksnosti neće biti lako razumjeti. Fiktivni hotel Evropa u kome se na različitim etažama prepliću priče iz različitih istorijskih epoha, pune metaforičnih značenja. No, žiri, kritika i publika su prepoznali poseban kvalitet tog filma, a on je, kaže Kosslick, sretan što Danis Tanović poslije prošlogodišnjeg uspjeha s filmom “Epizoda u životu berača željeza” i ove godine u Sarajevo donosi jednog srebrnog medvjeda.

“Poslije “Smrti u Sarajevu” bolji život u Sarajevu?

Direktor Berlinalea ne gaji iluzije da filmovi mogu promijeniti svijet i ljude, mogu ih, kaže, za trenutak, učiniti boljim, pokrenuti ih da zaborave svakodnevne probleme, ili da se intenzivnije pozabave njima. “Mali narodi trebaju velike filmove”. Raduje ga što je film “Grbavica” Jasmile Žbanić nakon pobjede na Berlinaleu 2006. godine pokrenuo diskusiju o tome da se silovanim ženama napokon dodijeli status civilnih žrtava rata. Šta “Smrt u Sarajevu” može pokrenuti? To on ne zna, zaključuje Dieter Kosslick. Radovalo bi ga da ljudi u BIH shvate da je razmišljajnje u nekakvim etničkim kategorijama potpuno prevaziđeno. Evropa, nažalost, dodaje, nije trenutno ni sama dobar primjer tolerantnosti, ali je ipak bolja varijanta od vraćanja ka nacionalnim državama. Stoga se nada da će doživjeti da jednog dana doputuje u Sarajevo bez kontrole na Šengenskim ili nekim drugim granicama. “Dogodine u Sarajevu”? Naravno, smije se Kosslick, svake godine, I ove!