1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Sara: žensko ime teške prošlosti

Mnoge mlade djevojke u Njemačkoj se zovu Sara, kao i autorica ovog teksta. Tu objašnjava kako to nije obično ime. Za vrijeme nacizma, svi muški židovi su imenu morali dodati ime Izrael, a žene - Sara.

Ne samo da je u putovnici bilo veliko slovo J - Jude, nego su morali i dodati 'tipično' židovsko ime.

Ne samo da je u putovnici bilo veliko slovo J - Jude, nego su morali i dodati 'tipično' židovsko ime.

Sara u Njemačkoj danas nipošto nije neuobičajeno ime. Osobito u mom naraštaju je bila gomila Sara. Rođena sam 1983. i još u osnovnoj školi sam trebala dodatak imenu kao "Sarah H." ili "Sarah J." jer je bilo mnogo djevojaka koje su se tako zvale.

Da li je to bio slučaj? Možda to ne vrijedi za sve roditelje, ali moji su mi stalno naglašavali značaj tog imena. Sara je bilo ime kojeg su nacisti pisali u isprave svih židovskih žena. To je biblijsko ime žene Abrahama, majke Izaka, majke svih židova, kršćana i muslimana. A nacisti su to ime degradirali u oznaku smrti.

Moji roditelji, manje ili više naraštaj '68. koji su se i sami bunili protiv nacističke prošlosti njihovih roditelja, nisu mogli ispraviti taj zločin. Ali su htjeli uputiti poruku. Tako su mi namjerno dali ime Sara i već kao djevojčici su mi govorili o sudbini njemačkih židova.

"Pozdravi roditelje"

Sarah Hofmann je imala mnogo kolegica u razredu koje su se zvale Sara.

Sarah Hofmann je imala mnogo kolegica u razredu koje su se zvale Sara.

Nikad mi nije bilo tako jasno značenje tog imena kao na jednom putovanju u Litvu u okviru projekta Deutsche Wellea "Slijedom traga". To je bilo u Vilniusu, gradu koji je prije Drugog svjetskog rata imao trećinu stanovništva koji su bili židovi, a danas ih je samo nekoliko. Po prvi puta sam kao Nijemica, makar već treći naraštaj nakon rata, osjetila krivicu kao počinitelj zločina.

Isprva mi je bilo samo čudno kako su me gledali preživjeli kada sam im se predstavila kao Sara. Kao da nemam pravo nositi to ime. Sve dok nisam srela Irenu Veisaite. Dobitnica Goetheove nagrade za godinu 2012. nas je pozvala u svoj stan na razgovor. Govorila nam je o strahotama koje su počinili nacisti u Litvi, o njenoj mladosti u getu Kaunasu i o njenoj ljubavi za njemački jezik. Uvijek tvrdi kako on nema ništa sa Hitlerovim režimom. Irena Veisaite me duboko impresionirala u tom razgovoru.

Irena Veisaite

Irena Veisaite

Kad smo se opraštali nakon što smo popili čaj i probali kekse, krhka starica me odjednom zgrabila u zagrljaj i rekla: "Sara, pozdravite Vaše roditelje u moje ime. I recite im, koliko mi mnogo znači da su Vam dali to ime."

Stajala sam pred tom malenom ženom u kojoj se skrivala sva ljudska veličina i jedva sam se suzdržavala da ne briznem u plač.

1. siječnja 1939. je stupila na snagu takozvana "Druga uredba o provedbi Zakona o promjeni obiteljskog imena i osobnog imena." Njome su židovi u Njemačkoj već poimenima morali biti prepoznati kojoj "rasi" pripadaju. Ako ne nose ime koje su nacisti već proglasili "tipično židovskima", od tog dana su u svoje putovnice morali unijeti i ime Israel ili Sara. To je zapravo bio još jedan korak diskriminacije prema konačnom cilju da se sve te osobe uništi i pobije u Holokaustu.

Autori: Sarah Judith Hofmann / Anđelko Šubić

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović