Sandžak – dimna zavjesa za Kosovo

„Ma kakvi radikalni islamisti, pa evo ja svakog dana kod onog vehabije kupujem sendvič. On meni izvolite, ja njemu hvala, platim, doviđenja, nastavim svojim putem. Vjerujte mi, ekstremiste ovdje vide jedino beogradski mediji, mi imamo drugih briga", priča jedan Novopazarac dok čeka da mu stignu nadaleko čuveni ćevapi.

I zaista, u tom statistički najmlađem evropskom gradu malo šta liči na novinske naslove. Ruku pod ruku šetaju djevojke u ljetnjim haljinama i hidžabu, momci s dugim bradama i svježe podšišani. Militantni vjerski pokreti su, kažu, daleko izvan sfere njihovog interesovanja. Za radikalnu organizaciju „Furkan" prvi i poslednji put su čuli kad su mediji objavili bombastične naslove o njihovom hapšenju, a od viška vehabija više ih brine manjak radnih mjesta.

Istraživanja ih, međutim, demantuju. Poslednje koje je sproveo Helsinški odbor za ljudska prava pokazalo je da čak petina mladih u Sandžaku smatra da je opravdano svoju vjeru braniti nasiljem, dok svaki deseti ispitanik smatra da je opravdano ići u drugu zemlju da bi se branio islam. „Taj oblik ponašanja dolazi prije svega zbog loše ekonomske situacije, ljudi jednostavno nisu slobodni i nezavisni i podložni su manipulaciji", priča za DW lokalni muzičar i član Fondacije „Front" iz Novog Pazara Semih Durović, i dodaje da je pripadnost radikalnim školama često samo stvar potrebe da pripadaju nečemu i pitanje identiteta.

Na pitanja o tome koliko je ljudi sa prostora Sandžaka zaista otišlo na strana ratišta, srpska policija nam nije odgovorila. Prema poslednjim informacijama koje je MUP objavio početkom ove godine, za poslednje četiri godine pedeset državljana Srbije otputovalo je u Siriju i Irak. Za osmoro se pretpostavlja da su stradali, a za sedam boraca da su se vratili u Srbiju. Zvaničnici poručuju i da se taj broj smanjio nakon što je Vlada u oktobru prošle godine usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojima se zabranjuje učešće, organizovanje i regrutovanje drugih za strana ratišta, ali ni ti navodi nisu potkrijepljeni zvaničnim podacima.

Sve što je o tome javnosti poznato, poznato je iz medija, koji su u tabloidnom stilu prenosili informacije o hapšenju pripadnika nevladine organizacije „Furkan", koji se terete za izvršenje i obučavanje drugih za terorističkih djela. O epilogu te optužnice tužilaštvo ćuti, a po novopazarskoj čaršiji se šapuće da su oni pušteni nakon 48 sati zadržavanja i da je taj scenario već viđen nakon hapšenja „ninajske grupe" 2007. godine. Taj je slučaj proglašen državnom tajnom, pa javnost nikad nije saznala šta se dogodilo s grupom vehabija koje su tada optužene za terorizam.

Nije religija, već kriminal

Vehabije se na prostoru Sandžaka pojavljuju 1997. godine, kad je novi imam u jednoj lokalnoj džamiji tražio od vjernika da se mole na drugačiji način, da bi poslije 2000. godine nastale i ustanove u kojima se propovijeda vehabizam. Prema poslednjem izvještaju Međunarodne krizne grupe, u Sandžaku ima oko 300 pristalica vehabizma, ali oni nisu čvrsto organizovani i samo 50 ih je aktivno. Rade kroz nezvanične džamije, koje su lokalno poznate kao paradžemati i obično se okupljaju u privatnim objektima – mesdžidima. Sugrađani ih prepoznaju po kratkim pantalonama i dugim bradama.

Međutim, to što je neko pripadnik vehabijskog pokreta, ne znači i da je militantan, podvlače Pazarci. „Taj radikalizam je isključivo religijski radikalizam i razlike su isključivo religijske", objašnjava Sead Biberović iz organizacije „Urban in", koji je za potrebe regionalnog istraživanja razgovarao sa pripadnicima takozvanih paradžemata. „Dobio sam uvjeravanja od svih njih da nisu spremni da postanu teroristi, da ometaju svakodnevni život u našem gradu, već se samo razlikuju u shvatanju islama", priča Biberović za DW.

Ali sama činjenica da su pojedinci već odlazili na strana ratišta govori da je ekstremizam ipak prisutan u glavama pojedinaca. To, međutim, nema nikakve veze s islamom, izričit je islamolog i nekadašnji imam Bekir Makić. On podvlači da islamisti ne postoje u Kuranu, te da muslimani proživljavaju ono što nikad nisu bili – teror. „Kad kažete islamski terorizam, da li ste ono što se dogodilo u Norveškoj nazvali hrišćanskim terorizmom? Niste. Teror se ne smije pripisati vjeri koja u svom imenu ima mir – selam", priča Makić.

Ako nije stvar religije, onda sigurno jeste organizovanog kriminala, slažu se naši sagovornici. Koliko su aktivni, kažu, to zavisi od situacije na ratištima, i u polušapatu pričaju kako su skauti koji mlade momke odvode na ratišta, po pravilu ljudi s kriminalnim dosijeima, povezani s trgovinom narkoticima i oružjem, a mlade ljude koriste kao topovsko meso. Koliko su zaista prisutni u Sandžaku, i vjerski lideri i aktivisti i gradski čelnici tvrde da ne znaju, a nakon dvije serije hapšenja, regrutacija se, kažu, odvija isključivo od usta do usta.

Prvi na udaru su po pravilu socijalno najugroženiji i oni mladi koji su imali finansijske ili porodične probleme, koji su marginalci u potrazi za identitetom. Tražeći izlaz, oni pristaju da odu u Siriju, gdje će, kažu naši sagovornici, sigurno biti ubijeni – ako ne na ratištu, onda od strane onih kojima ne pada na pamet da ih plaćaju.     

Pukotina u kojoj se rađaju ekstremisti 

U potrazi za krivcima, Pazarci upiru prstom u vjerske lidere, koji su 2007. godine pocijepali Islamsku zajednicu. To je, kažu, najbolnija podjela koja je zadesila sandžačke Bošnjake. Podijeljeni imami, džamije, hodže, profesori, vjeroučitelji, rodbina, pa čak i najuže porodice doveli su do toga da brat bratu ne ode na dženazu, samo zato što jedan podržava jednu, a drugi drugu Islamsku zajednicu.

U takvoj atmosferi izniklo je desetine islamskih zajednica, pa i nevladinih organizacija, koje, kako kaže Bekir Makić, rade šta hoće i podučavaju kako hoće. „To glavni faktor koji bi mogao da suzbije radikalne islamiste, jer jedna zajednica optužuje drugu da su oni odgovorni za neke momke koji ne pitaju nikoga ni za šta", priča Makić, inače jedan od lidera Inicijative za pomirenje islamskih zajednica.      

I jednoj i drugoj zamjeraju što nikada nisu jasno osudile terorizam, niti barem pokušale da delegitimišu radikalna shvatanja. „Išlo se čak u drugu krajnost da na svojim internet-portalima kreiraju takvu atmosferu da mladi ljudi u svojim glavama prave sliku šehida, da je to dobro, da je to pravi put, da je to milo Alahu", priča za DW Sead Biberović.

Pazarci prepoznaju političke govore koje su vjerski lideri koristili za vrijeme molitvi, a u tome je, kažu, prednjačio nekadašnji imam, a danas politički lider Muamer Zukorlić, koji je u javnosti više puta optuživan da podržava radikalne islamističke ideje i vehabijski pokret. „To je uvijek bila reakcija na nasilne i nepravedne udare na islamsku zajednicu, gdje nama nije ostavljen drugi prostor nego da podignemo glas”, odgovara za DW Muamer Zukorlić. „Kada nekoga dotjerate do zida, pa mu ne date da se brani pravno, imate zloupotrebu policijskih specijalnih snaga, upade u džamiju, imate skrnavljenje tih džamija, da bi se otela džamija, da bi se jedan imam sklonio i doveo drugi, nije vam ostavljen drugi izbor”, kaže se Zukorlić.

Oči uprte u Beograd

Tu podjelu, smatra Bekir Makić, Beograd bi mogao da riješi jednim aktom. S njim se slažu i ostali sagovornici, uvjereni da je podjela zakuvana, vođena i kontrolisana u službama bezbjednosti u Beogradu. Danas je to, povrđuje Muamer Zukorlić za DW, jedna od tačaka njegovog koalicionog sporazuma sa Srpskom naprednom strankom.

To jedinstvo, barem u javnom govoru, podržavaju svi sandžački društveni akteri, a muslimani čežnjivo iščekuju, jer je, kako kažu, ideologija tekfira, opasnija po njih same, nego po komšije pravoslavce. „Muslimani koji su zaluđeni, koji su izmanipulisani, koji su neuki i podložni ideologijama, druge muslimane smatraju nevjernicima, i onda se oni ne bore protiv nepravde, nego protiv tih muslimana, i oni su najveće zlo, jer su jako surovi", objašnjava Makić.

Ogorčeni što se u medijima vrši satanizacija njihovog regiona, pitaju gdje je država, koja je, kažu, više puta pokazala da ima mehanizme da reaguje onda kada to želi. Zato će incidenti poput defilea mladića u zelenim uniformama prije dvije godine, biti toliko učestali, veliki i mali i samo onakvi kakve Beograd diriguje, kako bi po potrebi napravio dimnu zavjesu za bitnije stvari. „Kad god je neki incident u Novom Pazaru, samo čitajte male vijesti", zaključuje Biberović. To je, kaže, siguran znak da je učinjen još jedan korak ka formalnom priznanju Kosova.