Samo revolucija nas u bivšoj Jugoslaviji može spasiti

Sedam dana traje seminar, u kojemu 60 mladih ljudi iz regiona, pokušava da nađe odgovore na brojna pitanja koja se tiču svih, kao što je naprimjer ovo: Zašto se skoro 15 godina od posljednjeg rata na ovim prostorima, još uvijek odvijaju retrogradni procesi: getoizacija, nacionalizam i zatvaranje u etničke torove?

U Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u Sarajevu, u toku je 2. postjugoslovenska mirovna akademija, čiji polaznici pohađaju tri paralelna kursa: “Sjećanje, pamćenje i zaboravljanje“, „Aktivizam reloaded“ i „Dinamika konflikta u konfliktnom društvu“. Predavači su: Goran Božičević iz Miramida centra Istra, Stef Jansen sa Univerziteta u Mančesteru, Orli Fridman iz Instituta za komparativne studije u Izraelu i Paul Stubbs sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

„Prošle godine imali smo našu prvu mirovnu akademiju na ovom istom mjestu, u Sarajevu, a učesnici su takođe bili ljudi iz regiona i nešto stranaca zainteresovanih za ovaj naš kontekst, u okviru kojeg smo razgovarali i razmjenjivali iskustva na polju izgradnje mira u svojim sredinama“, kaže Tamara Šmidling, članica organizacionog tima Mirovne akademije i dodaje da je riječ o mladim ljudima koji rade u istraživačkim institucijama, na univerzitetima, u nevladinim organizacijama, medijima ili obrazovnim institucijama. „Mi smo željeli da se stvori prostor razmjene, da se stvori prostor za učenje i kritičko promišljanje, a sve to u cilju stvaranja novih, poboljšanih praksi konkretnog djelovanja na terenu“, kaže Tamara.

Princip spojenih posuda još funkcioniše

„Nedavno je u Dalmaciji devastiran automobil sa beogradskom registracijom, koncert hrvatske grupe 'Colonia' u Beogradu je neizvjestan jer su pjevali i na humanitarnom koncertu za Branimira Glavaša koji je osuđen za zločine nad Srbima; talas uzajamnih optuživanja se odvija kao na pokretnoj traci. Da li se na vašoj Akademiji bavite i konkretnim primjerima iz naše svakodnevne prakse, iz svakodnevnog života?“ pitala sam.

– „Sve i jedan kurs i iz prošle godine i iz ove, tretira događaje i primjere iz naše stvarnosti. Imamo mi i drastičnije primjere od ovih koje ste vi naveli i tražimo različite mogućnosti i opcije, kako se može na neki konflikt odgovoriti bez konflikta. I naravno, stalo nam je da pronađemo načine kako se ta teorija, oko koje se usaglasimo, može provesti u praksi. Može li se sto posto aplicirati ili se mora, shodno našem kulturološkom kontekstu u kojem ljudi žive i rade, prilagođavati“, kaže Amela Puljek-Shank iz Sarajeva, jedna od učesnica Mirovne akademije. Ona smatra da je najvažnije da se otvori prostor za dijalog i komunikaciju ljudi koji se bave izgradnjom mira. „Nažalost, ne možemo graditi dijalog mira i poticati mirovnu komunikaciju u BiH, ako se to u isto vrijeme ne radi u Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu. Htjeli mi to priznati ili ne, mi smo povezani. Princip spojenih posuda još uvijekfunkcioniše,“ kaže Amela i dodaje da je vrlo važno da ljudi koji u regionu rade na izgradnji mira, imaju mjesto na kojem mogu da razmijene dosadašnja iskustva, a to je upravo Mirovna akademija u Sarajevu.

Prošlost ne smijemo zaboraviti

Jedan od kurseva Mirovne akademije zove se „Sjećanje, pamćenje i zaboravljanje“. Narodi u regiji imaju zajedničko sjećanje i pamćenje, dobra i loša iskustva. Kako selekcionirati pamćenje? Da se dobro ipak pamti, a loše zaboravlja?

„Naš kurs ne dijeli recepte, nego pokušava da ponudi mogućnosti za djelovanje, mogućnosti za razmišljanje i inspiraciju, kako da mi kao društva u regiji, povezana kulturološki, istorijski i geografski, shvatimo važnost kolektivnog pamćenja, jer kolektivno pamćenje i jeste ono što oblikuje naše identitete, to kako mi svoju grupu doživljavamo. Vrlo je važno da shvatimo kakvi se to procesi u društvu događaju, pa se tim pamćenjem tako manipuliše“, kaže Tamara Šmidling i napominje kako je važno pronaći načine da se neke dobre stvari iz zajedničke prošlosti otrgnu od zaborava.

„Mi tu našu zajedničku prošlost odbacujemo, nama se gadi taj naš socijalizam... Naša prošlost, naše 90-te godine su naš lajtmotiv koji ne smijemo da zaboravimo, jer su to godine genocida, godine masovnih zločina, decenije strahovitog nasilja, etničke diskriminacije i to su godine koje su nas ovdje okupile. Koliko god paradoksalno bilo, nas je ovdje okupilo zlo koje se desilo i zato mi sada sjedimo ovdje i razgovaramo“, kaže Tamara.

Ljudi trebaju prestati slaviti zločince kao heroje

„Ja pokušavam biti pozitivan koliko god mogu, ali, čini mi se da je situacija na terenu još uvijek jako loša“, kaže Goran Bubalo iz Mostara i gotovo se izvinjava što ne može biti optimista. „Bojim se da je još uvijek na snazi matrica po kojoj se dogodio protekli rat u BiH i sve mi se čini da su narodi u ovoj zemlji spremni na novi rat. Ono što je najtužnije, mladi ljudi su spremni na novi rat; oni mladi ljudi koji nisu dobro ni zapamtili rat u BiH. Iako su deklarativno za mir, spremni su ući u novi rat bez ikakvih problema,“ kaže Goran Bubalo.

Ako je riječ o generacijama koje se dobro i ne sjećaju rata, ko je onda odgovoran za takvo njihovo raspoloženje? Škola ili porodica? „I škola i porodica. Sve dok se svaki narod ne odrekne svojih zločinaca, dakle, dok ih ne prestanu slaviti kao heroje, ovdje neće biti dobro“, kaže Bubalo.

Biranje istih ideologija ne vodi ničemu

Anastas Vangeli (22 god.) iz Skoplja je najmlađi učesnik Mirovne akademije i kaže da se jedva sjeća ratnih zbivanja na prostoru bivše, zajedničke države. „Kad je počeo rat u regiji, mi smo prvo imali percepciju da je to negdje daleko, nakon toga rat je došao na Kosovo, a 2001. godine došao je i nama. Ne mogu se sjetiti detalja, ali sjećam se opšte paranoje koja je zavladala i kod nas. Učestvujem u diskusijama na našem kursu 'Aktivizam reloaded' i mislim da je ovaj skup dobro mjesto za razmjenu mišljenja“, kaže Anastas.

Goran Batić, učesnik Mirovne akademije iz Sarajeva, smatra da se situacija u BiH može okrenuti nabolje, samo u slučaju radikalnih, drastičnih promjena koje bi donijela – revolucija. „Samo revolucija nas može spasiti. To se mora desiti, na način da pripadnici svih nacija masovno izađu na ulice i zbace postojeću vlast. To će se desiti onda kada ljudi shvate da nakon mnogobrojnih izbora, nakon mnogobrojnih pokušaja međunarodne zajednice da uvede red u ovoj zemlji, moraju sami uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Biranje istih opcija i istih ideologija na izborima, više ne vodi ničemu“, kaže Goran Batić.

Druga postjugoslavenska mirovna akademija traje do 4. augusta 2009. godine.

Autorka: Ljiljana Pirolić